Kritički prikaz baleta Esmeralda Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu: Predstava ne bi trebala razočarati brojnu splitsku klasično orijentiranu publiku, ali ju ne bi trebala ni oduševiti.
Balet Esmeralda Cesarea Pugnija splitski HNK postavio je prvi put u svojoj povijesti, praizvevši ga 8. svibnja 2021. u koreografiji Vasilija Medvedeva i Stanislava Fečoa (prema Mariusu Petipau), kostimografiji i scenografiji Pavola Juráša te oblikovanju svjetla Srđana Barbarića; dok glazba zbog epidemioloških mjera nije izvođena uživo, a audiosnimkom orkestra i ženskog zbora Opere splitskog HNK-a dirigirao je Jure Bučević.
Medvedev i Fečo prvi su čin uglavnom koncipirali kao mješavinu stiliziranih folklornih i povijesnih plesova, u kojem nakon impresivnog otvaranja slijedi dosta praznog hoda i pantomime koja suviše privlači pozornost, a ne postiže pravu svrhu. Usto, odabrani pravac plesnih stilova i s njima usuglašenih kostima narušava – iz konceptualno nejasnih razloga – kraći nastup četiri polusolistice s klasičnom baletnom tehnikom i od nje neodvojivim pačkama i špicama.
Drugi je čin punokrvni baletni, i u odnosu na prvi svakako koherentniji i uspjeliji, a plijeni prije svega lijepim i raznolikim formacijama te fluidnima, bešavnim promjenama slika. Međutim, koreografi u njega iz nepoznatih razloga nisu uvrstili dva zaštitna znaka tog baleta: varijaciju Esmeralde i pas de deux Diane & Acteona, koji se kao izuzetno atraktivne točke i zahtjevni tehnički ispiti, osim u predstavama redovito izvode i na baletnim natjecanjima (a za što su splitski solisti provjereno sposobni). Pas de deux Diane & Acteona nije doduše koreografirao Petipa već Vaganova, no ta nedosljednost Medvedevu i Fečou nije smetala pri postavljanju Esmeralde u Slovačkom narodnom kazalištu 2018. Osim toga, lik Esmeralde tehnički nije postavljen u skladu s njezinim značajem, što je i vjerojatni razlog zbog kojeg od četiri glavna lika jedino njegova interpretkinja nije dobila aplauz na otvorenoj sceni.
Na izvedbi 13. svibnja priliku je dobila druga izvođačka postava, s Nozomi Miurom u ulozi Esmeralde, Ivanom Boikom u ulozi Phoebusa de Chateaupersa, Evom Karpilovskom u ulozi Fleur de Lys, Aaronom Kokom u ulozi Pierrea Gringoirea i drugima. Miura je generalno vrlo dobro iznijela jednu od svojih prvih glavnih uloga, međutim kako to nije njezin fah, najuspjelija je bila u lirskim dionicama. Povremene pak oscilacije u prisutnosti, kao i kompaktnija profilacija lika (koji je na trenutke bio križanac Giselle i Julije), trebale bi se uravnotežiti, odnosno iznjedriti, s vremenom i s više iskustva. Boiko je također solidno izradio ulogu – izuzevši promjenjivu sigurnost vrteški i skokova – čineći s Miurom elegantan i profinjen par koji si temperamentom i stilom idealno odgovara; zahvaljujući čemu je svaki od njih bio dojmljiviji u paru nego individualno. Kok je svoje dionice iznio na standardno visokoj razini, jednako kao i Karpilovska u tehničkom aspektu (osobito sigurnim fouettésima), no kompletan dojam narušavala je prevelika energičnost i nedovoljna finoća geste.
Od polusolista vrijedi istaknuti Mateu Milas i Hazuki Tanase, koje su se izdvajale plesnošću i interpretacijama u duhu zadanog, dok se ansambl – koji je nastupio gotovo u punom opsegu, s dosta novih lica – generalno pokazao kao uigran i, unatoč dugotrajnima destabilizirajućim okolnostima, u izvrsnoj formi.
Scenografija je dovoljno ilustrativna, ali nedovoljno sofisticiranih linija i bez pomičnih elemenata koji bi joj dali živost i promjenjivost, dok su kostimi generalno pogođeni, no mjestimice s natruhama kiča – previše šljokica i nespojivih kombinacija boja.
Esmeralda na repertoaru ne bi trebala razočarati brojnu splitsku klasično orijentiranu publiku, ali ju ne bi trebala ni oduševiti. Njezin su glavni problem s jedne strane prilično sterilna koreografska vizija (sličan je problem imala i Medvedevljeva Bajadera u zagrebačkom HNK-u 2015.), a s druge strane podulji niz klasičnih naslova posljednjih godina u odnosu na koje taj, iako ne predstavlja drastičan, ipak predstavlja korak unatrag.