Kritika plesne predstave Mozart À 2 & Don Juan Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu na 67. Splitskom ljetu.
67. Splitsko ljeto prema uvriježenom je običaju završilo novom baletnom predstavom Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu, održanom 14. kolovoza 2021. na Sustipanu, a premijerno izvedenom dan ranije. Koreografski izbor ovog je puta pao na uglednoga francuskog umjetnika Thierryja Malandaina, čiji se opus sastoji od osamdesetak djela, između kojih je za prvo predstavljanje hrvatskoj publici odabrao dvije adaptacije: Mozart À 2 – koji se djelomično temelji na Bal Solitude, praizveden 1997. u Saint-Etienneu – i Don Juan, praizveden 2006. u Biarritzu.
U Mozartu À 2 nekoliko je stranica iz Mozartovih klavirskih koncerata koreografu poslužilo kao osnova za tematizaciju bala kao vrhunca društvenog života nekih prošlih epoha, ali i kao mjesta neizdržive usamljenosti „kad god ljubav ne znači zauvijek“. Osnovna mu je intencija pritom bila kroz pet parova istražiti „promjenjivu fizionomiju ljubavi koja se ponekad može mjeriti po osjetljivosti praznine.“
Svi su scenski segmenti podređeni slobodi i naglašavanju kretnje; scena je prazna, a kostimi Jorgea Gallarda koloristički i oblikovno decentni – u boji kože, jednostavnih linija i tek blagih asocijacija na davnašnju modu (tajice do koljena kod plesača i zvonolike haljine na bretele do koljena kod plesačica).
Autor ljubavne odnose secira u njihovome temeljnom tonu, određenoj fazi ili izdvojenoj situaciji – koji variraju od umiljatih, preko ludičkih, do agresivnih – pri čemu koreografski stil muzikalno integrira s glazbenim. Ne traži ekstreme fleksibilnosti, snage i izdržljivosti, nego u prvi plan stavlja sámu kretnju, za koju je karakteristična svojevrsna titrajna mirnoća (leđa, vrata, ruku i slično), koju zatim razbija široka razvojna gesta.
U Malandainov su se stil besprijekorno uklopila dva para – Minori Nakayama i Aaron Kok te Hazuki Tanase i Jurgen Rahimi. S druge strane, Ania Bartkowski i Aubin Le Marchand bili su posve bezizražajni, a Eva Karpilovska i Daniel Erchov Zayas te Irina Čaban Bilandžić i Ivan Boiko uživljeni i korektni, no ipak ne toliko da prebace rampu.
Svoju viziju Don Juana Malandain je djelomično utemeljio na istoimenom Gluckovom i Angiolinijevom baletu iz 18. stoljeća, u kojem je glavni lik prezentiran kao Molièrov libertin. U aktualnoj se verziji Malandain odlučio i za Gluckov glazbeni okvir, a Don Juanu je, uz tradicionalna, dodao i njegova suvremenija viđenja: „Sviđa mi se ideja o liku koji traži ženu, kroz žene. A možda traži samog sebe? […] Ne zaustavlja se sve dok ga Zapovjednikova ruka ne pozove u kraljevstvo Smrti.“
Kao i Mozart À 2, Don Juan je koreografiran suvremenim vokabularom s ponekim neoklasičnim elementom; no, za razliku od Mozarta À 2, ima složeniju dramaturgiju, ali i slabije uspjelu. Interakcije Don Juana sa ženama nude premalo smjernica za prepoznavanje njegove najpoznatije karakterne crte, a povrh toga, prilično je nejasno što je autor želio postići sa čak trojicom Don Juana, koje interpretiraju trojica plesača – Jurgen Rahimi, Ivan Boiko i Aubin Le Marchand – odreda nedovoljno karizmatični za tu ulogu. Karizme zato nije nedostajalo Aaronu Koku, koji je u ulozi Smrti dominirao scenom. Veći broj plesača otvara, dakako, i više formacijskih i prostornih mogućnosti, što Malandain vrlo dobro koristi, osobito u dojmljivom finalu. Nozomi Miura, Irina Čaban Bilandžić, Matea Milas, Hazuki Tanase, Demelza Lesage, Eva Karpilovska i Sanja Bikić solidno su utjelovile Elviru (žene), kao i Aaron Kok, Christian Mistrean, Daniel Hoek, Yuto Mutai, Daniel Erchov Zayas i Lien Geslin-Vinck Elviru (muškarce).
Kostimi Jorgea Gallarda u formi suvremenih inačica krinolina i frakova, u bijeloj i bordo boji (što koloristički prati i osvjetljenje Petra Ivaniševića), čvrsto korespondiraju s likovima, temom i epohom, baš kao i scenografija (Jorge Gallardo) koja se sastoji od desetak bijelih stolova u obliku trokuta, čijom se manipulacijom postižu različita obličja i funkcije – od kreveta do dvorskih odaja.
Unatoč ponekim slabostima, Malandain se s Mozartom À 2 i Don Juanom predstavio kao svjež i izgrađen koreograf, jednostavnoga ali širokoga i inventivno upotrijebljenog vokabulara; kojim doduše nije uspio osvojiti sve plesače, no ako je suditi po dugotrajnome frenetičnom aplauzu, jest svu publiku.
