Palestine Cinema Days 2024: Svaka scena nosi težinu koju je pratilo uzdisanje, grčenje vilice i suze prisutnih u gledalištu.
Niz inicijativa i akcija posvećenih situaciji u Palestini te prikupljanju pomoći svoj je najrecentniji nastavak dobio festivalom Palestine Cinema Days, održanim 2. studenog u Dokukinu KiC. Festival djeluje od 2014. i organizira ga kolektiv Filmlab Palestine, no eskalacijom rata prošle godine prisiljen je obustaviti svoje aktivnosti. Ipak, međunarodna zajednica održava njegovu misiju prenošenja palestinskih glasova na svjetsku scenu – ove godine projekcije festivala provode se u 250 kina diljem svijeta. Organizatori izražavaju važnost takve podrške i prava na vlastiti narativ: “Genocid nije prestao, a naš se osjećaj nemoći samo povećao. Ipak, naš je narativ dobio globalnu solidarnost, i još je uvijek naš.“
U dvorani Dokukina okupilo se tek trinaestak gledatelja – mnoge je vjerojatno odvratilo predviđeno trajanje od četiri sata i težina tematike za jedno subotnje popodne. Programska urednica Dokukina Dina Pokrajac otvorila je događaj objasnivši pozadinu ove verzije festivala: „Besplatne filmske projekcije održavaju se na obljetnicu potpisivanja Balfourove deklaracije i godinu dana nakon što je otpočeo strašni genocidni rat u Gazi.“ Potaknula je posjetitelje da, umjesto kupnje karata, ostave donaciju za Inicijativu za slobodnu Palestinu u kutiji ispred dvorane.
Prvi je prikazan film Uljezi (2012.) Khaleda Jarrara. Dokumentarac postavlja gledatelja in medias res, u brutalnost svakodnevnog života Palestinki i Palestinaca 2010. godine. Segregirani zidom na Zapadnoj obali, protagonisti dokumentarca iz osnovnih životnih i kulturnih potreba pokušavaju ući u Jeruzalem na jedini mogući način – prepuštaju se krijumčarima, opasnosti od uhićenja i prijetnji nasiljem izraelske vojne policije. Jarrar prati kretanje nekoliko skupina „uljeza“, a zadržan je i stvarni zvuk okoline: tišina skrivanja, buka trčanja, glasnoća paljbe, struganje pri prolasku tunelima. Sudionici navode niz razloga za rizik koji poduzimaju. Neki su vjerski, neki medicinski, neki rodbinski, a čak i radnici angažirani za rad u Jeruzalemu moraju putovati istim putem i riskirati život za dnevnicu. Svaka scena nosi težinu koju je pratilo uzdisanje, grčenje vilice i suze članova publike. Prolaznici zatrpanog tunela pažljivo prenose bebu kroz uzak prolaz. Skupini žena koje pokušavaju proći do džamije s legitimnim propusnicama odbijen je ulazak, a na njihov prvi znak nezadovoljstva među njih je bačen suzavac. Dvojica dječaka krijumčare kruh ka’ek kroz rupu u zidu kako bi prehranili zajednicu. Stara majka s jedne strane zida posjećuje kćer koja stoji s druge. Dodiruje joj prste koji vire ispod zida; to je jedini kontakt koji joj je dopušten. Film prožima osjećaj očaja i obespravljenosti koji odjekuje u gotovo identičnim izjavama svih redateljevih sugovornika: “Nemamo što izgubiti. Ovo je naš život.“
Stanka između ovoga i sljededćeg filma trajala je 45 minuta, nakon kojih se dio publike nije vratio, no sljedećoj se projekciji pridružila jednaka količina novih gledatelja. Naila i pobuna (2017.) redateljice Julie Bacha kroz priču o životu i aktivizmu Naile Ayesh, jedne od predvodnica Prve intifade, uprizoruje okolnosti tog perioda i generacije. Naila je od djetinjstva na vlastitoj koži doživljavala okrutnost političkog režima, ali i razvijala svoj otpor – 1967., kada je imala osam godina, bombardiran joj je dom u izraelskoj invaziji. Kroz odrastanje i mladost proživljava razne forme opresije, a zbog aktivnosti u Demokratskoj fronti i Prvoj intifadi uhićivana je, premlaćivana i odvajana od obitelji. No Intifada je prerasla u pokret svih slojeva društva, a podržavali su je i mnogi Izraelci. Zbog masovnih deportacija muškaraca, žene poput Naile su organizirale akcije za zajednicu, ali se i politički organizirale: „Dijelile smo kruh, ali i pamflete.“ Film usporedno iznosi kronologiju Nailina života i rada žena tijekom Prve intifade, ističući sve oblike organizacije otpora, od samodostatne ekonomije do političke organizacije. Uz intervjue s Nailom, njenom obitelji i sudionicama Intifade, kao i arhivske snimke, pojavljuju se i animirani prizori njenih sjećanja, koji (poput Persepolisa Marjane Satrapi ili Mausa Arta Spiegelmana) izmještanjem tematika uhićenja, policijskog mučenja i prosvjeda u medij crteža proizvodi kontrast između okrutnosti i evokacije djetinjstva i nevinosti.
Film o ženskoj pobuni popratio je razgovor Karoline Hrge s politologinjom, umjetnicom i aktivisticom Samar Zughool iz Jordana te socijalnom radnicom i nekadašnjom djelatnicom srednje škole u pojasu Gaze, Etaf Abdelrahman. Hrga je podijelila kratke biografije sugovornica, koje danas žive u Sloveniji. Zughool se tamo obrazuje i radi već 10 godina te je dio nevladine organizacije Povod, dok je Abdelrahman izbjegla u Sloveniju uslijed bombardiranja prije tri godine te danas radi kao aktivistica za oslobođenje Palestine kroz niz projekata koji uključuju i govore na sveučilištima. Glavnu riječ vodila je upravo Abdelrahman, na arapskom, očiju uprtih u vlastite ruke, a Zughool je sudjelovala i kao sugovornica i kao prevoditeljica.
Znanje govornica o široj slici palestinske borbe pratilo je i Abdelrahmanino životno iskustvo. Rekla je da je u raznim napadima na pojas Gaze izgubila svoju kuću i arhiv, ali i šezdesetero članova obitelji. Slika uplakane starice koja očajnički pokušava doći do kćeri iz Uljeza vratila se u misli publike dok je Zughool govorila o Abdelrahmaninoj majci: „Majka joj nema internetsku vezu i ne može razgovarati s njom i sestrama. Mogu razgovarati samo jednom mjesečno, ako se uspiju spojiti negdje, i razgovaraju po minutu-dvije, a zatim se veza prekine. Živi u pokušajima da kontaktira obitelj koji nikad ne uspiju. Živi iz dana u dan.“ U izmještenoj izolaciji od voljenih pomaže joj širenje informacija i sloboda javnog prosvjeda u Sloveniji.
Kroz niz uvida, govornice su rekontekstualizirale povijest palestinskih borkinja, ali i imperijalističku povijest Velike Britanije i Amerike u geopolitici Izraela i Jordana. Abdelrahman je opisala povijest ženskog otpora u Palestini od 1920-ih do danas: nastao kao odgovor ulasku cionističkih vojnih postrojbi u Palestinu uslijed Balfourove deklaracije, pokret je, iz individualnih fakcija prerastao u ženske odbore, a 1935. je, prema Abdelrahman, održana prva konferencija odbora borkinja na kojoj su se razvijale strategije otpora apartheidu. Abdelrahman je opisala jednako višeslojne forme otpora tijekom Prve intifade, dok u Drugoj intifadi 2000. godine otpor žena eskalira i u vojni. Prema Zughoolinom prijevodu, „žene u Palestini nije trebalo mobilizirati, mobilizirale su ih individualne motivacije. Mobilizirale su se čim je opresija započela – oslobađale su zatvorenike, spašavale su djecu koju je odvlačila izraelska vojska i koristile sva sredstva otpora.“ Zughool je proširila vizuru na neokolonijalne i patrijarhalne strukture koje je Britanski imperij ostavio u nasljeđe Izraelu i Jordanu, a koje njihovi stanovnici „plaćaju i dan danas“. Komentirala je da je potrebno „odučiti“ sve što smo naučili u obrazovnom sustavu i razumjeti da je „sukob civilizacija“ iluzija koja se temelji na konceptu drugosti. Kao primjer navela je vjerovanje da su Palestina i Jordan homofobne zemlje. No, zakon koji je kriminalizirao istospolnu orijentaciju u Jordanu nastao je tijekom britanske administracije, a ukinut je po njenom odlasku 1951. dok je u Gazi etabliran britanskim mandatom iz 1936.: „Optužuju nas i projektiraju na nas svoje najgore sjene homofobije, antisemitizma i opresije prema ženama.“
Hrga je postavila i pitanje kako nadići potencijalne mirovne dogovore koji bi samo očuvali prethodni status quo u Palestini. Za Abdelrahman, odgovor je u međunarodnom pritisku i disoluciji međunarodnih režima koji održavaju trenutnu situaciju te u sankcioniranju i kažnjavanju cionističkog režima, a najhitniji potez je prestanak bombardiranja u Gazi. Dodaje da borba nije samo između Palestine i Izraela, već i protiv imperijalističke kontrole SAD-a i podrške koju joj EU pruža, kao i da se na teritoriju Palestine nikad nije radilo o vjerskom ratu, već o profitu i resursima. Smatra i da karizmatsko vodstvo unutar Palestine nije odgovor niti je ikakav oblik revolucije: „Potreban je kolektivan otpor, kolektivna komunikacija. Ne jedan vođa. Jedina moguća revolucija je kolektivna, feministička i predvođena ženama.“
Zughool je iz svoje perspektive komentirala da vlasti u Jordanu uhićuju aktiviste za slobodnu Palestinu zbog ovisnosti Jordana o stranim izvorima vode, izvoza plina iz Izraela u Jordan i mirovnog ugovora između država. Zagovara i disoluciju državnih granica nametnutih tijekom Britanskog imperija i preispitivanje vlastitih nacionalnih identiteta.
Upitana kako možemo doprinijeti borbi s druge strane svijeta, Abdelrahman spominje proces „odučavanja i učenja“ koji je mobilizirao studentsku populaciju diljem svijeta. Smatra i da trebamo vršiti pritisak na vlastitu vanjsku politiku. Kao primjer navodi da su Slovenija, Norveška, Španjolska i Irska priznale Palestinu, ali nisu pogurale sankcije ni bojkot: „Vrlo je lako priznati Palestinu, no stvarni posao leži u sankcioniranju i nametanju embarga na oružje. To će pomoći palestinskom narodu.“ Tvrdi i da susjedne vlasti u regiji ne podržavaju palestinski narod, kao i da su narodi pod arapskim diktaturama također potlačeni, zbog čega nema nade u regionalnu podršku – podrška Zapada je ključna, kao što je bila i u Južnoj Africi. Zughool smatra da je ključno istražiti ekonomske i tehnološke poveznice između Izraela i naših država.
Zughoolina stručnost i Abdelrahmanino življeno iskustvo i revolucionaran žar zaslužuju svu pozornost i pompu koju je Zagreb pridao predavanju Angele Davis prošlog ljeta. „Salonsko licemjerje“ koje je Jan Vržina opservirao na tom događaju možda bi zamijenilo iskreno suosjećanje i motivacija za jačim građanskim pritiskom. Podupiranjem, platformiranjem i slušanjem nužno učimo razumijeti ljudsko iskustvo „daleke“ Palestine s ekrana. Iako podržava prijenose s terena na društvenim mrežama, sama je Abdelrahman primijetila da konzumiranjem sadržaja na društvenim mrežama možemo postati apatični. Zato je kao završnu misao publici, i svijetu, uputila molbu u ime svog naroda i obitelji: „Što god da se dogodi, nemojte to normalizirati. Nemojte se naviknuti na bombardiranje djece u bolnicama. Nemojte zaboraviti. Uzmite pauzu, ali nemojte prestati dijeliti, jasno govoriti i pokazivati jasan stav da je ovo genocid i okupacija. Ustanite protiv toga.“
