Balet Ponos i predrasude praizveden je 7. studenoga 2020. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, kao sedmo djelo u koreografskom opusu Lea Mujića nastalo prema književnom predlošku, i treće koje je postavio na zagrebačkoj sceni. Izabravši za adaptaciju tekst s osjetno manjim dramskim nabojem nego što su Ana Karenjina i Gospoda Glembajevi (u odnosu na koje je efektno sažeo razliku: „Koliko je u Glembajevima smrti, toliko je ovdje prosidbi.“), a s osjetno većim brojem glavnih likova i zamršenijom radnjom, Mujić je i ovogputa podigao letvicu; no ipak ju nije i preskočio.
Ostavši vjeran svojem prepoznatljivom neoklasičnom izrazu i geometrijskom oblikovnom principu, korespondenciju s vremenom i mjestom radnje ostvario je ponajprije ilustrativnom glazbom (odabir: Leo Mujić i Bálint Rauscher) pretežno engleskih kompozitora (Purcell, Händel, Elgar, Vaughan Williams, Parry, Warlock), no donekle preširokoga vremenskog raspona djelovanja: od druge polovine 17. stoljeća do druge polovine 20. stoljeća; zatim nadahnuto koreografiranima, stiliziranima povijesnim plesovima; kao i nenapadno raskošnim i elegantnim kostimima (Manuela Paladin Šabanović) koji uvjerljivoilustriraju ondašnju modu i nimalo ne sputavaju pokret; te scenografijom (Stefano Katunar) koja upotpunjuje plastičnu vizualizaciju karaktera, odnosa i okruženja likova, čije smještanje
na rotirajuću plohu polaganim kruženjem suptilno dovodi do promjene zbivanja, perspektive ili atmosfere.
Angažiravši gotovo cijeli ansambl – koji već duže nije odisao tolikim veseljem i elanom – Mujić je za glavne interprete odabrao Nataliju Kosovac (Elizabeth Bennet), Guilhermea Gameira Alvesa (Fitzwilliam Darcy), Ivu Vitić Gameiro (Jane Bennet), Bálinta Rauschera (Charles Bingley), Rieku Suzuki (Lydia Bennet), Takuyu Sumitoma (George Wickham), Asuku Maruo (Charlotte Lucas), Mutsumi Matsuhisu (Kitty Bennet) i Mirunu Miciu (Mary Bennet).
U usporedbi s dosadašnjim ostvarenjima, u ovom se najviše približio klasičnom baletnom izrazu, vidljivom ponajprije u prozračnijem gornjem dijelu tijela balerina, osobito mekanijim rukama. Svakoj je od Sestara dodijelio po jedan upečatljiv pas de deux – odreda izveden šarmantno, uvjerljivo i s mjerom – od kojih se svaki osim koreografskom inventivnošću, odlikuje i ponekim sugestivnim detaljem i specifičnošću geste kao decentnim i pogođenim znakom karakterne različitosti. Međutim, možda iz razloga što je radnja romana primarno usredotočena na rješavanje bračnih statusa, Mujić glavne likove koreografski nedovoljno individualno ocrtava. Solo dionice relativno su rijetke i ne osobito pamtljive, izuzev jednoga Darcyjevog sola, no taj pak umnogome asocira na portret Ignjata Glembaya. Najatraktivnije su masovne scene, u kojima koreografija zahtijeva izuzetnu brzinu, preciznost i okretnost, a čemu su plesači besprijekorno udovoljili – podjednako u muškim i miješanim ansambl scenama, naročito u izvrsno koreografiranom dvorskom plesu na polovini prvog čina. No nakon toga predstava pomalo gubi na tempu, što je dojam kojeg ne umanjuje ni finalno vjenčanje, s obzirom da u njemu autor ne uspijeva ponoviti svečanu atmosferu i maestralnu
koreografiju dvorskog slavlja, čime de facto taj događaj predstavlja kao najvišu točku predstave, dok njezin stvarni vrhunac ostavlja nedovoljno upečatljivim.
Pomalo paradoksalno, Mujić je najuspjelije implementirao jedan od zahtjevnijih segmenata adaptacije – razumljiv prikaz radnje, odnosno vladanje brojnim likovima na način da budu shvatljivi i onima koji nisu čitali roman (ili gledali film). S druge strane, unatoč slojevitoj i pedantnoj razradi, koreografski i režijski ipak nije dosegnuo Glembajeve, koji i dalje ostaju njegovim autorskim vrhuncem (a možda i Kazališnim). Međutim, ta činjenica ostaje u sjeni činjenice da je već desetak godina u zagrebačkom HNK Mujić najveća konkurencija – sâm sebi.
