Katarina Peović: “Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim…; historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza“. Durieux, Zagreb 2021.
Nova knjiga Katarine Peović Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim… povezuje tekstove Karla Marxa i Friedricha Engelsa sa suvremenom svjetskom i hrvatskom stvarnošću, a preko suvremenih marksističkih ekonomista Paula Cockshotta i Allina Cottrella krči teorijsku stazu do demokratskog socijalizma 21. stoljeća. Knjiga sadrži kompleksne teme poput epistemoloških rasprava između kulturnih studija i marksizma, ali i početnički didaktički pristup pri objašnjavanju nekih osnovnih marksističkih pojmova.
Prvi problem knjige iz kojeg je autorica razvija pristanak je radništva na kapitalistički sustav i pojava masovnih pobuna koje ne adresiraju klasu nego, recimo, izbor cijepiti se ili ne cijepiti, a obrađen je kroz raspravu dijalektičkog odnosa između materijalizma i idealizma. Peović smatra da ideologija ima korijen u materijalnim društvenim odnosima, ali ne djeluje na područje svijesti, pa tako ne omogućava ni racionalan izbor ni lažnu svijest, već djeluje u području nesvjesnog. Pojavu Donalda Trumpa, Živog zida, Mosta, žutih prsluka, antivaksera i drugih naličja popularnih navodno anti-establishment pokreta, autorica objašnjava pomoću psihoanalize i Freudove interpretacije histerije kod žena, čiji je uzrok potisnuta trauma.
Kapitalistički sustav proizvodi socijalne traume poput deložacija i beskućništva, smrti od gladi, itd, ali ljudi na njih ostaju ravnodušni jer liberalna ideologija uspijeva potisnuti i prebaciti neugodno iskustvo socijalnog ubojstva u kolektivno nesvjesno, proglašavajući te ljude neodgovornima ili koristeći neku drugu racionalizaciju. Referirajući se na Freuda, Peović argumentira da potiskivanje neurotskih simptoma kolektiva u slučajevima socijalnog ubojstva Subjektu ne donosi samo štetu već u njoj nalazi i ugodu jer je potiskivanje ekonomski prihvatljivije, isto kao što mnoge žene odabiru potiskivanje traume, a ne borbu protiv činitelja traume.
Peović tu liberalističku idealističku racionalizaciju socijalnog ubojstva dopunjuje srednjoklasnim prezirom prema “masama” koji je uočljiv kod hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Citirajući njegove izjave, autorica pokazuje kako liberalna ideologija, iako često umišlja da je lijeva i demokratska, u suštini priželjkuje prosvijećenu elitu koja upravlja “zaglupljenim masama”, demokraciju odvaja od ekonomskih pitanja i pruža je ljudima u ekstremno ograničenom obliku koji služi kao ispušni ventil i umišljanje slobode, a zanemaruje da je potiskivanje socijalne traume uzrokovane kapitalizmom izvor potrebe za upravljanjem. Peović liberalnom povezivanju “komunizma” i nacizma kao autoritarnih sustava, Freudovom histerijom uzvraća udarac, ističući socijalnu traumu kao kapitalističku nužnost i njeno potiskivanje kao korijen fašizma. To potkrjepljuje knjigom Čarobnjakov šegrt povjesničara Ishaya Lande u kojoj autor uspoređuje odnos liberalizma i fašizma odnosom čarobnjaka koji vremenom gubi kontrolu nad svojim šegrtom.
Autorica predstavljanjem aspekata strategije uništenja solidarnosti među radnicima, poput konstantne prijetnje otkazom zbog ugovora na određeno, teške zaposlivosti, mogućnosti prelaska kapitala iz centra na periferiju, deblja argument da je ekonomski prihvatljivija opcija potiskivanje izvora traume i pronalazak problema u nečem drugom. Posebnu pažnju posvećuje terminu uhljeb koji može označavati koruptivnim vezama namještene radnike, ali i sve radnike u javnom sektoru, pa se guranjem tog pojma u javnost stvara animozitet između radnika privatnog i javnog sektora. Peović ističe da ugovori na neodređeno radnika u javnom sektoru potiču ekonomiju jer kreditno sposobni radnici više troše, a da termini poput uhljeba ne koriste onima koji žele stabilnu kapitalističku ekonomiju već specifično poslodavcima koji žele imati veću pregovaračku moć spram radničke klase. Istovremeno, novi sektori poput platformskih uveli su oblike prekarnog rada gdje radnici uopće ne poznaju svoje kolege i lakše im se nameće ideja da su oni sami poduzetnici, što ih navodi na potiskivanje socijalne traume i traganje za krivcem u prevelikim porezima i sličnim zahtjevima grupacija kao što je Glas poduzetnika.
Drugi dio knjige bavi se tehnologijom koja je u kapitalizmu kao privatno vlasništvo suprotstavljena radnicima koji su primorani boriti se s njom na tržištu rada, pogotovo u suvremeno doba automatizacije, a koja bi u društvenom vlasništvu predstavljala oslobođenje radnika od rada. Vodeći se suvremenim marksističkim ekonomistima Paulom Cockshottom i Allinom Cottrellom, ali i samim Marxom, Peović predstavlja zbiljsku mogućnost prelaska u demokratski socijalizam 21. stoljeća putem tehnologije.
Cockshott i Cottrell smatra kako socijalističke alternative 21. stoljeća moraju slijediti Marxovu Kritiku Gotskog programa, gdje on predstavlja tri stupnja tranzicije u komunizam. Prvi je kapitalizam, drugi je ukidanje roba, novca, privatnog vlasništva i uspostavljanje plaćanja radnim vaučerima prema obavljanom poslu, a treći je krajnji stupanj komunizma koji omogućava da svi stječu prema potrebama: “Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama”.
Autori napominju da je veliki problem real postojećih socijalizama bio upravo zadržavanje novca, odnosno monetarna ekonomija koja se bazirala na natjecanju s američkom industrijom, a ne na promjeni društvenih odnosa. Dakle, nije dosegnut čak ni taj drugi stupanj komunizma te se radilo o državnom upravljanju kapitalizmom. Cockshott smatra da drugi stupanj tada nije ni bio moguć jer nije postojala tehnologija za demokratski socijalizam te je o ekonomskim pitanjima morala odlučivati partija. Danas ta mogućnost postoji jer internet omogućava kibernetičko planiranje ekonomije u realnom vremenu, odnosno ljudi mogu naprosto putem interneta napisati što im je potrebno, što znači da tržište kao glavni mehanizam za reguliranje potrebama postaje izlišno, a super-računala mogu izračunati nadnicu po odrađenom radnom vremenu, što ide u prilog radnoj teoriji vrijednosti.
Peović ističe kako Cockshottovo rješenje dovodi do drugog stupnja komunizma, ali treći još ostaje pod upitnikom. Međutim, demokratski socijalizam 21. stoljeća gdje će radnici upravljati društvenim vlasništvom, a ne partija, zvuči kao dobar početak.
Budući da će razvitak tehnologije u društvenom vlasništvu ići u smjeru smanjenja potrebne količine rada za zadovoljenje osnovnih potreba, radnici će biti oslobođeni od stresa i niza nezdravih navika i bolesti vezanih uz njega koji uvijek iznova stvara nove potrebe. Uništenje marketinga, za čovječanstvo najnepotrebnijeg, a za kapital jednog od najvažnijih sektora, kojem je modus operandi umjetno stvaranje potreba radi akumulacije i gaženja konkurencije, dodatno će lišiti ljude suvišnih potreba. Ukidanjem kapitalom uvjetovanih postvarenih međuljudskih odnosa, obilježenih iskorištavanjem, uspoređivanjem i natjecanjem, a u kontekstu Peović potiskivanjem vlastitih trauma, za pretpostaviti je da će solidarnost, kao želja svakog čovjeka kao društvenog bića, početi cvjetati. U tom kontekstu, treći stadij komunizma prestaje biti ekonomski i postaje humanistički projekt. Ne postoji izračun koliko bi čovječanstvo društveno djelovalo kada bi svakome na izbor bilo prepušteno djelovati što i koliko želi. Cinični liberalni utilitaristički um uvijek će reći da u takvom sustavu nitko ništa neće raditi, a humanistički da je takozvana lijenost često plod otuđenja i odbijanje sudjelovanja u postvarenom društvu i njegovim radnim odnosima. Marx zato ne ulazi u rasprave o komunističkom društvu i utopiji, nego se zadržava na znanstvenoj kritici političke ekonomije. Ipak, vizija društva gdje je ukinut rad, puno govori o našem shvaćanju čovjeka.
