Auf Wiedersehen! Gute Reise! Bis bald!
„U staro doba življaše“, ili „Nekoć davno“, riječi su kojima počinju rečenice u bajkama sa sretnim završetkom. U zmešanciji bajke i zbilje tekst može iznimno započeti i ovim pismom:
J. B.
2. Van Swinden straat 176
Amsterdam
Gospođi Judith Heck
Urednici projekta
»Antologija – Žaba u književnosti«
20 Vauxhall Bridge Road
London SW1V 2SA
Poštovana gospođo Heck,
šaljem Vam prijevod priče o žabama što ju je napisao hrvatski književnik Mihajlo Broz, a koja je 1972. godine objavljena u dječjem listu Smilje. Cijela naklada ovoga broja bila je uništena pod izlikom o tehničkoj grešci, a zapravo je pisac imao sudsku zabranu objavljivanja u razdoblju od pet godina. Meni se čini da bi ova Domovina mogla ući u našu antologiju jer broji nešto više od 4000 znakova, upravo zadovoljava opsegom, pisana je jednostavnim jezikom, kratkih je rečenica i ne gubi ništa u prijevodu. Postoji samo problem da bih, ukoliko kolega Matevski odabere bugarsku priču Žablji raj Aleksandra Spasova, morao poslati neku drugu hrvatsku priču jer, bar u prvome dijelu, obje priče imaju izvjesne sličnosti. Pogotovo bi mi smetalo da kojim slučajem budu u knjizi jedna iza druge. Mihajlo Broz napisao još jednu malo dužu prozu o žabljem paru koji u nekakvoj kištri uspijeva 1898. s hrvatskim iseljenicima parobrodom od Genove doploviti do Amerike, doći do Milwaukeeja i do Michiganskog jezera pa ondje osnovati malu koloniju. Zatim prati porodično stablo žabe Milke i žapca Mate do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prati etničko miješanje sve dok njihovi potomci ne postanu Amerikanci. Univerzalni problem malih naroda kojih je nešto manje od polovice preselilo u Novi svijet. Prijevod imam, trebao bih ga skratiti, što nerado činim; radije bih poslao ulomak. Uglavnom, vremena još ima dovoljno, još se može pojaviti i nešto novo. Zavidim klasičarima jer je njihov posao već dovršen.
Srdačno Vas pozdravlja,
J. B.
Bez napisanog nadnevka teško mi je odrediti godinu planiranja objave nerealiziranog projekta antologije, smjestio bih ga u prvu dekadu ovog stoljeća. Slučajno spašeni jedan broj Smilja u kojem je priča objavljena, kao i sam sadržaj Domovine, impostira je u politički turbulentnu 1971. i 1972. godinu.
Opisi u priči o Novom Zagrebu, kojem Broz u popratnim skicama daje urbanističke konture, usmjeravaju nas na naselje među zaostalim rukavcima rijeke Save i upućuju na naselje Utrine i jedan od nebodera u blizini današnje utrinske tržnice. Sjeverno od Utrina već je bilo izgrađeno i potpuno uređeno Zapruđe.
Pored nebodera, useljenje u koji su stanari jedva dočekali, ostala je mala bara i nekoliko vrba. Na deveti kat, u mali jednoiposobni stan, uselila je majka s malom curicom koju su svi zvali Kiki-Miki. Izgleda kao je to bilo ime od milja. Djevojčica je išla u dječji vrtić i veselila se što će jedne godine krenuti i u novoizgrađenu školu. Do škole se, kao i do vrtića, kad je bilo lijepo vrijeme išlo i prečacem, stazom koju su utabali prolaznici. Forma priče objavljene u Smilju kratke su cjeline označene brojevima, pa se po tome naslućuje kako je priča zamišljena da se objavi kao slikovnica, od koje je pisac vjerojatno odustao jer nije htio upotrijebiti pseudonim. Mihajlo Broz potpisao je tekst koji slijedi s kratkom posvetom dolje, desno od naslova u kurzivu:
Za Dragu Ivaniševića.
DOMOVINA
1.
Između dva upravo useljena nebodera, u nekom novom naselju ostala bara. Pored te bare pješaci utrli stazu, a njezine su obale bile prikladno mjesto za igru. U bari i oko nje uvijek je živo. Danju po vodi plivaju zelene žabe. Djeca su rado gledala sredinu bare gdje su žabe izvirivale glavom i micale dugim krakovima. Često su im bacali mrvice kruha. One bi tada zaronile i ponovo isplivale na drugom mjestu. Kruh je ostajao na vodi, pa su mnogi razmišljali o tome čime se žabe hrane.
S devetog kata obližnjeg nebodera Kiki-Miki često je gledala baru. S te visine vidjela se samo zelenkasta površina vode. Uvečer, kad bi se smračilo i utihnuo dječji žamor, kao da je u bari počeo novi život. Tada bi se raspjevao čitav zbor. Pjevao je samo jednu melodiju:
Kre-kre, kre-kre!
Kiki-Miki je tonula u san slušajući ovaj jednolični zbor.
2.
Staza pored bare bila je najkraći put do dječjeg vrtića, ambulante i autobusne stanice. Gotovo svako jutro prolazila je Kiki-Miki ovom stazom do vrtića. Jedino kad bi kiša raskvasila stazu, išla bi zaobilaznim putem.
Jednoga dana Kiki-Miki je morala ostati u postelji, a majka nije otišla na posao. Toplomjer je pokazao da je neophodno otići liječniku. Prolazile su pored bare. Ali vremena za promatranje nije bilo jer je što prije trebalo stići do liječnika.
3.
Poslije pregleda Kiki-Miki i majka brzo su pošle kući s dvije kutijice lijekova koje je Kiki-Miki trebala uzimati i ležati u postelji. Još su jednom trebale proći pored bare. Tad se dogodilo nešto što nitko nije očekivao da će se ikada dogoditi. Jedan veliki kamion izbacivao je zemlju u baru, koja je tako trebala nestati. Zemlja je upila svu vodu. Ubrzo je došao drugi kamion pun zemlje. Ali vode je bilo još malo.
„Mama, što će biti sa žabama?“ upita Kiki-Miki.
„Ti ne smiješ govoriti. Moraš paziti na grlo. A žabe će se već nekako snaći!“ odgovorila je majka.
Iako je bila bolesna, Kiki-Miki je mučio problem o kojemu će razmišljati čitavog dana. Odjednom, pred mrak iskrala se iz postelje i vidi: kamioni prestali dovoziti zemlju, no sutra će sigurno nastaviti. Kamo će se preseliti žabe i kako će pronaći vodu koje nema tako blizu?, razmišljala je Kiki-Miki.
4.
Mrak se ušuljao među visoke nebodere i nisko drveće posađeno na travnjacima namijenjenim dječjoj igri. A san je odvlačio Kiki-Miki dalje od svakodnevnih želja da promatra osvijetljeni grad ili se igra s lutkama. Danas ju je odveo da sanja o žabama o kojima je neprestano razmišljala.
Osjećala je da mora nešto poduzeti kako bi spasila žabe. Ali žabe su već bile organizirale uzbunu. Povukle su se u drugi kraj bare, tamo gdje je bilo još obilato vode. Na zboru su zaključile da nema smisla opirati se tako jakom neprijatelju, već treba krenuti u potragu za novom vodom u kojoj će moći mirno provoditi žablji život. Kiki-Miki je odlučila pomoći žabama. Sakupljenim žabama pričala je o jezeru s druge strane ceste i o rijeci Savi uz koju se prostiru čitava žablja carstva, a one su se obradovale ovoj pomoći i riječima koje su obećavale spas.
5.
„Moramo krenuti što prije“, reče Kiki-Miki. „Ne smijemo čekati, jer radnici dolaze rano na posao.“
Prva je krenula Kiki-Miki, i to malim koracima, a za njom su išle male žabe. Neke su bile zadužene da ponesu hranu za jedan dan. Kiki-Miki je vodila kolonu i tješila starije žabe koje su se očiju punih suza osvrtale za ostacima lijepe bare koja je ostala napuštena. Jer, ova bara bila im je sve što su imale. Ovdje su spavale, išle u školu i kreketale na mjesečini koja im je svijetlila kad bi se pogasila svijetla Ivina nebodera.
Ispod neba punog zvijezda ova kolona polako je napredovala i stigla do ruba ceste koju je trebalo prijeći. Po noći velike opasnosti od prometa nije ni bilo, pa su žabe sretno prešle cestu.
6.
Kiki-Miki još je uvijek vodila kolonu, jer se bojala da bi žabe mogle zalutati u nekog drugo gradsko naselje. U jednom trenutku zamijetila je automobilska svjetla. Približavao se jedan automobil pa je upozorila žabe da budu tiše i pokazala im put koji vodi do jezera. Na rastanku im je rekla da će ih u ovom jezeru ljeti ometati kupači pa mogu krenuti samo malo dalje do rijeke Save uz koju se nalazi na tisuće malih bara u kojima se može živjeti u miru.
Žabe zahvale Kiki-Miki na pomoći te obećaju da će joj se predvečer javiti kreketanjem.
7.
Iznad postelje majka je promatrala sretno lice Kiki-Miki koje se budilo. Temperaturu nije imala pa je smjela ustati. Kiki-Miki je prvo pogledala kroz prozor. Bare više nije bilo. Kao da nikada nije ni postojala.
„Ispod naše kuće bit će pravo igralište za djecu“, govorila je majka, koja nije ni slutila da Kiki-Miki zna mnogo toga o žabama. Nije ih zaboravila pa se zadovoljno smiješila i čekala konac dana da joj se jave žabe.
Uvečer iz daljine čulo se tiho: „Kre-kre, kre-kre“.
Kiki-Miki je bila zadovoljna. Ovaj je put razumjela što znači ova jednolična pjesma.
Mihajlo Broz
Kiki-Miki danas se zove Renata. Davnih godina postala je inženjerka elektrotehnike, a uz žablji jezik koji je razumjela, izvrsno je govorila engleski, francuski i njemački. U muškom svijetu inženjera, u svojoj zemlji nije mogla zamisliti budućnost. Prihvatila je izazovni i usto dobro plaćen posao u Parizu. Sličnu ponudu dobila je i iz Njemačke, a u odabiru prednost je dala velikom gradu. Iako je voljela šaš i zelenu žabokrečinu u pariškim parkovima, njezine dvije labudice plešu u kazališnom Labuđem jezeru.
Majka je prodala stari stan još iste godine kad je nestala bara. Ona i Renatin otac kupili su velik stan u istom naselju, a Renata je dobila brata. Tada je u modi bilo ime Mislav.
Gotovo svakog dana Renata pogleda ima li što novo na hrvatskim portalima.
„Ako vam se toliko sviđa u Njemačkoj, Gute Reise! Bis bald! Auf Wiedersehen!“, pročitala je političku poruku, i u svojim dilemama našla potvrdu da je odabrala pravi životni put.
