Najnoviji izvještaj „Pushed, Beaten, Left to Die – European pushback report 2024“ pokazao je da je u 2024. godini zabilježeno ukupno 120 457 nezakonitih protjerivanja, od čega 1905 iz Hrvatske. „Interes medija i javnosti odmiče se od teme protjerivanja i onoga što se doista događa na granicama. Najozbiljnija posljedica europskih politika koje su na snazi je da se nasilje normalizira do krajnjih granica, prihvaća se da su nečije smrti normalna pojava migracijskog režima. To je tragično za Europu“, ističe Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije.
Na vanjskim granicama Europske unije nasilje je i dalje norma, pokazalo je izvješće “Pushed, Beaten, Left to Die – European pushback report 2024” koje analizira podatke o nezakonitim protjerivanjima (pushbackovima) iz država članica EU-a u treće zemlje. 120 457 nezakonitih protjerivanja zabilježeno je u 2024. godini, pokazuju brojke kojima raspolažu nevladine organizacije, istraživačke skupine, organizacije za ljudska prava, agencije UN-a, državne službe te intervjui s organizacijama iz Mađarske, Latvije, Litve, Grčke, Poljske, Hrvatske, Finske i Bugarske.
Što se tiče Hrvatske, u 2024. terenski timovi nevladine organizacije Save the Children identificirali su 1905 izbjeglica i migranata koji vraćeni iz Hrvatske, među kojima je 333 djece, od čega 228 bez pratnje. Zabrinjavajuće je što izbjeglice i migranti i dalje govore o nasilju i drugim ponižavajućim i protuzakonitim ponašanjima hrvatskih graničara. Nevladine organzacije zabilježile su svjedočenja o naguravanjima, udaranjima rukom i pendrecima, skidanjima, prisvajanju imovine i uništavanju osobnih stvari kao npr. telefoni.
„U 2024. je stanje bilo slično kao prethodne godine, otkad smo ušli u Schengen zonu. Prakse su naizgled normalnije, u javnosti se čini da je manje nasilja i pushbackova, ali brojke i svjedočanstva žrtava pokazuju suprotno“, kaže Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS).
Iako zabilježene brojke jesu manje, smanjenje je uglavnom rezultat toga što brojne nevladine organizacije koje su djelovale na području BiH, više nisu prisutne na terenu, tako da je puno manja mogućnost stalnog monitoinga. To ja pak posljedica prijenosa upravljanja izbjegličkim kampovima u BiH s Međunarodne organizacije za migracije (IOM) na lokalne vlasti.
„Interes medija i javnosti odmiče se od teme protjerivanja i onoga što se doista događa na granicama. Kršenja zakona koja se i dalje događaju, prolaze ispod radara, primjerice pred kraj ljeta intenziviralo se nasilje. To je najozbiljnija posljedica europskih politika koje su na snazi jer se nasilje normalizira do krajnjih granica, prihvaća se da su nečije smrti normalna pojava migracijskog režima. To je tragično za Europu koja je nestala na vrijednostima kao što je solidarnost koja više postoji na papiru nego u praksi“, ističe Kekuš.
Hrvatskoj nije osvjetlalo obraz izvješće nevladine organizacije No Name Kitchen iz listopada koje navodi kako policajci „spaljuju bitne predmete kao što su odjeća, telefoni i dokumenti kako bi potisnuli ljude nazad“. Članovi organizacije su duž granice Hrvatske i BiH pronašli brojne hrpe spaljenih stvari u kojima su identificirali stotine otopljenih telefona, ostatke odjeće, ruksaka, obuće, putovnica i fotografija za putovnice.
„Prijavljeni slučajevi povratka uključivali su djecu koja su bila gladna, žedna, iscrpljena, preplašena i ozbiljno pogođena teškim vremenskim uvjetima, od kojih su neka zahtijevala liječničku pomoć“, navodi se u izvješću. U jednom slučaju pushbacka terenski tim organizacije Save the Children identificirao je i 11-godišnju djevojčicu bez pratnje iz Sirije s oštećenjima sluha i govora.
Nevladina organizacija Border Violence Monitoring Network (BVMN) u izvještaju iz studenog navodi pak kako je „sekuritizacija granica duž balkanske rute rezultirala povećanim rizikom smrti od utapanja duž ove granice“. Mreža je dobila brojne dojave o pojedincima koji su pretrpjeli teške ozljede nakon pada ili bacanja s mostova duž granice, bježeći od policije i suočeni s prijetnjom hapšenja, nasilja i pushbackova.
Od ostalih zemalja koje su obrađene u izvješću, daleko najveći broj protjerivanja, njih 52 534 zabilježeno je u Bugarskoj. Slijedi Libija s 21 762 te Grčka s 14 482 morskih protjerivanja i 303 kopnena. Blizu je i Poljska s 13 600 zabilježenih protjerivanja.
I u Bugarskoj, osim najvećeg broja zabilježenih protjerivanja, bilježi se i porast nasilja pa su u ljeto 2024. bugarske lokalne organizacije zabilježile velik porast prijavljenih slučajeva i poziva u pomoć osoba ili u vezi osoba koje su, nakon pokušaja prelaska granice, nestali, umrli ili bili u hitnoj situaciji zbog teškog zdravstvenog stanja i iscrpljenosti.
Što se tiče Libije, iako u većini slučajeva protjerivanja nisu provodile države članice EU-a, nego libijska obalna straža presreće ljude i prisilno ih vraća u Libiju, izvješće navodi kako je „podrška iz Italije i EU-a tako izravna i opsežna (praćenje iz zraka i koordinacija presretanja, financijska i materijalna potpora obalnoj straži, obuka…) da su te radnje također uzete u obzir kao protjerivanja od strane država članica EU-a“.
Upravo zaustavljanje podrške Libiji i Libanonu u provođenju ovih politika Kekuš smatra bitnom preporukom među onima koje izvješće upućuje državama članicama, EK i Frontexu.
„Nužno je da Europska komisija brine o zakonodavnom okviru EU-a i ne dopušta državama članicama odstupanje od zajedničkih odgovora te da zaustavi pružanje podrške libijskim i libanonskim obalnim stražama. Europa surađuje s vlastima koje na najgore načine krše ljudska prava i dodatno ugrožavaju ljudske živote, što je apsolutno nedopustivo“, kaže Kekuš.
I dok se pushbackovi nastavljaju, izvješće upozorava i kako se nasilje i dalje ne sankcionira pa tako ni jedan granični policajac u Bugarskoj nije sankcioniran, a ni na grčkim sudovima se ovi slučajevi nisu pojavili, unatoč brojnim izvješćima o kršenjima zakona u obje zemlje.
Neke zemlje su se u 2024. primaknule legalizaciji ovakih praksi pa je primjerice Finska u 2024. uvela zakon iz 2024. koji dozvoljava ograničenje primanja zahtjeva za azil na granice, dajući nadležnima ovlasti za sprječavanje ulaska.
S druge strane, odluka Europskog suda pravde (ECJ) da kazni Mađarsku zbog njezine prakse pushbackova, navodi se kao pozitivan korak koji treba pozdraviti, kao i presudu Europskog suda za ljudska prava za pushbackove u Grčkoj iz siječnja 2025.
„Iako postoje tragovi napretka, opći trend ukazuje na zabrinjavajuću normalizaciju otpora i povlačenje iz obveza EU-a vezano uz ljudska prava. Rješavanje ovih problema zahtijeva jače mehanizme provedbe i veću odgovornost za kako pojedine države tako i institucije EU“, zaključuje se u izvješću u čijoj su izradi sudjelovale organizacije 11.11.11 iz Belgije, Mađarski helsinški odbor, We Are Monitoring Association iz Poljske, Centar za mirovne studije iz Hrvatske, Libanonski centar za ljudska prava (CLDH), Sienos Grupė iz Litve, Centar za pravnu pomoć – Glas u Bugarskoj (CLA), Zaklada Mission Wings iz Bugarske te I Want to Help Refugees/Gribu palīdzēt bēgļiem iz Latvije.
„Nije lako zadržati optimizam, ali čini se da mlađe generacije odgovornije pristupaju društvu i neće nužno nastaviti odobravati politike i prakse koje glasačko stanovništvo danas podržava. Neminovno je da će ovim politikama doći kraj, ali pitanje je koliko ćemo još imati ljudskih žrtava dok se to ne promijeni“, zaključuje Kekuš.
