Hrvatske Laure o onome što zbog “otuđenja” proživljavaju unutar sustava za zaštitu djece i obitelji pišu svima – od Predsjednika RH do Državnog odvjetništva RH. Zašto im nitko ne odgovara? Kako je 2005. zaustavljena “afera pravobraniteljica” u koju je bila uključena predsjednica Udruge Hrabri telefon G. Buljan Flander i pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko? Što je danas s djecom i roditeljima iz tog zataškanog slučaja?
“Snažno apeliramo na Vas kao glavnog urednika da uklonite spomenute tekstove i prekinete objavljivanje članaka koji ne zadovoljavaju osnovne kriterije kulture i profesionalnosti.” “Ukoliko navedeni članci ne odgovaraju suvremenim standardima novinarske struke molimo da ih uklonite s Vašeg portala.”
Što nam prešućuju domaći praktičari “otuđenja od roditelja”? Tko je Richard Gardner koji je prvi osmislio “sindrom otuđenja od roditelja”? Kakva je manipulativna moć “otuđenja”? Zašto se i Svjetska zdravstvena organizacija i Europska asocijacija za psihoterapiju protive uvođenju “otuđenja od roditelja” u javnozdravstvenu dijagnostiku? Kako je moguće primjenjivati doktrinu koja se temelji na subjektivnom mišljenju stručnjaka?
Ako se Vili Beroš hvali time da u „njegovo“ ministarstvo nitko ne može ući bez covid ili srodne potvrde o cijepljenju protiv korone, kako dolazi na posao onih gotovo 70 posto necijepljenih zaposlenika?
“Otuđenje od roditelja” nije službeno priznat psihopatološki sindrom, nije priznat ni kao bolest ni kao dijagnoza u službenoj međunarodnoj klasifikaciji sustava bolesti, nema ga u važećem izdanju Međunarodne klasifikacije bolesti. U Hrvatskoj, primjenjuju ga javne ustanove u koje, po sili zakona, moraju ući roditelji s djecom kada se ne mogu dogovoriti oko skrbništva. Posljedice primjene “otuđenja” u hrvatskom sustavu za zaštitu djece i obitelji su autentične sluškinjine priče.
Gig ekonomija ima naglašen rodno diskriminatorni aspekt. Žene za istu satnicu dobivaju manju plaću, a “jaz je (u regiji) daleko najširi u Hrvatskoj, gdje muškarci zarađuju čak 34,5 posto više od žena, dok je najmanji u Albaniji, gdje muškarci zarađuju 8,7 posto više od žena”, navodi Branka Anđelković, urednica Gigmetra.
“Ja ne mogu sam popiti čašu vode niti leći u krevet, a imam asistenta samo četiri sata na dan što nije dovoljno”, kaže Davor Komar, dugogodišnji korisnik usluge osobne asistencije. Ova bitna socijalna usluga u Hrvatskoj se već 15 godina provodi isključivo kroz projekte udruga, posao je nesiguran, na pola radnog vremena, a plaća iznosi svega 2000 kuna. Dugoočekivani Zakon o osobnoj asistenciji je u izradi, a prema najavi voditeljice radne skupine Zvjezdane Bogdanović mogao bi biti gotov do kraja godine.
Vijesti
Kultura / što nas čeka?
