Stoljetna lipa u Desiniću posljednje je pojedinačno stablo zakonom zaštićeno u Hrvatskoj. “Zaštita pojedinačnih stabala u ovom trenutku nije prioritet u sektoru zaštite prirode”, ističu u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije. “Apsolutno ima smisla štititi pojedinačno stablo. Zaštita samo širih lokaliteta je nerealna u urbaniziranom svijetu jer su ta stara stabla ostala kao posljednji džepovi u kojima se može očuvati bioraznolikost”, kaže arborist Goran Huljenić. U Javnoj ustanovi Međimurska priroda kažu da ni održavanje postojećih zaštićenih stabala uglavnom nitko ne želi platiti.
U selu Bartulovići u blizini Zagvozda već šesto godina stoji jedan hrast medunac kojeg mještani s pravom toliko cijene da su osnovali udrugu kako bi se brinuli za to stablo.
“Zovemo ga šuplji dub i on je stvarno šupalj, može se proći kroz njega. Zbog te njegove specifičnosti i starosti i jer smo se vezali za njega, pokrenuli smo inicijativu da ga zaštitimo, da napravimo što možemo”, ističe Miljenko Bartulović iz udruge Šuplji Dub.
Iz udruge su kontaktirali arborističku tvrtku Urbani šumari koja je prošloga mjeseca obavila pregled stabla, svojevrsni sistematski pregled koji uključuje 3D snimanje, procjenu statike i slično.
“Mi smo dobili elaborat i smjernice kako se dalje brinuti o stablu. Zasad je dub u dobrom stanju, trebamo tek ukloniti neku šumu koja ga zaklanja i to ćemo sami odraditi. Dobit ćemo i tekućinu za tretiranje zemljišta koja pospješuje razvoj korijenskog sustava. Stablo se nalazi uz jedan stari makadamski put pa smo već izgradili zaobilaznicu da se tim putem više ne prolazi”, opisuje Bartulović.
Polovicu novca za usluge arborista dobili su preko natječaja za udruge Splitsko-dalmatinske županije, dok je drugi dio pokrila udruga iz svojih sredstava.
“To je stablo u našem selu. I mi i naši očevi i djedovi, cijele generacije Zagvoždana su stasale uz to stablo. Ono je nama simbol opstojnosti stanovništva u kršu Dalmatinske zagore, ponosni smo na njega. Ne znamo postoji li uopće stariji hrast medunac kod nas, to je jedinstveni spomenik”, ponosan je Bartulović.
No, šuplji bartulovački dub nije pod nikakvom zaštitom, to je stablo zbrinuto isključivo zahvaljujući ljubavi njegovih mještana koji znaju cijeniti vrijednost staroga stabla i vide u njemu živo biće, a ne objekt.
“Raspitivali smo se o zaštiti, kontaktirali smo Javnu ustanovu More i krš koja je nadležna za ovo područje no rekli su nam da se više pojedinačno stablo ne može zaštititi, da to trenutno nije moguće”, kaže Bartulović.
U Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije potvrdili su nam kako se u Hrvatskoj već duže vremena ne vrši zaštita novih pojedinačnih stabala.
“Fokus proglašenja zaštićenih područja generalno je usmjeren prema ostvarenju ciljeva EU Strategije o biološkoj raznolikosti do 2030. godine koji, između ostalog, definiraju strože kategorije zaštite većih površina, stoga zaštita pojedinačnih stabala u ovom trenutku nije prioritet u sektoru zaštite prirode”, ističu iz Ministarstva.
Tako je posljednje stablo zaštićeno 3. kolovoza 2012. Riječ je o stoljetnoj lipi u Desiniću koja je zaštićena kao Spomenik parkovne arhitekture – pojedinačno stablo.
Osim kao spomenik parkovne arhitekture, pojedinačna stabla su zaštićivana i kao spomenici prirode. Iz Ministarstva kažu kako je u kategoriji zaštite Spomenik prirode – rijetki primjerak drveća zaštićeno 15 stabala, a u kategoriji Spomenik parkovne arhitekture – pojedinačno stablo njih 19, iako se pregledom web stranica županijskih javnih ustanova za zaštitu prirode čini da bi taj broj trebao ipak biti veći. Tako samo Međimurska županija ima sedam pojedinačnih zaštićenih stabala te jedan perivoj.
“Iz perspektive zaštitara prirode mi jesmo za to da stabla ostanu zaštićena, ali birokratizirana država to čini samo teretom javnim ustanovama”, kaže ravnatelj Javne ustanove Međimurska priroda Siniša Golub koji nam je ispričao kako upravljanje pojedinačnim zaštićenim stablima izgleda u praksi. Ona se uglavnom nalaze u naseljenim mjestima, izloženija su utjecaju ljudi, prometa, tlo je sabijeno, a onečišćenje veliko.
“Pojedinačna stabla puno koštaju za održavanje i zaštitu. Ako se u zaštićenom krajoliku sruši stablo, to je sasvim u redu, to je ciklus života, njega nastanjuju kukci, pruža hranjive tvari za novi život. Zaštićena stabla su mahom u naseljenim područjima i izložena su većem stresu. Kada počnu obolijevati, to liječenje stabala uglavnom nitko ne želi platiti, a županijske ustanove nemaju proračun 20 000 eura po jednom stablu. Sve se svodi na dobru volju općine ili grada na čijem se području nalazi zaštićeno stablo, žele li oni dati taj novac ili ne”, kaže Golub.
Tako je za dvjestogodišnju platanu, prvi zaštićeni prirodni objekt uopće u Međimurskoj županiji, Općina Nedelišće izdvojila 10 000 eura.
„Ta platana raste u centru i općina je jako ponosna na nju. Mi smo pozvali doktore za stabla i općina nije dvojila hoće li izdvojiti sredstva. Tu ni zakonska zaštita nije bitna jer općina ima manire dobrog gospodara“, kaže Golub no dodaje kako s druge strane u Međimurju imaju i hrast lužnjak u središtu drugog naselja, još vrijednije stablo, no općina je toliko financijski siromašna da joj ni ne pada na pamet ulagati u hrast.
“Dio pojedinačno zaštićenih stabala raste u privatnim posjedima gdje javna ustanova nema pristup. Ako privatni vlasnik ne želi ulagati, to je onda zaštićeno na papiru, ali od toga stablo nema koristi”, kaže Golub. Tu je riječ češće o onima zaštićenima kao spomenici parkovne arhitekture, a kako doznajemo, Ministarstvo razmatra ukidanje te kategorije u potpunosti.
Unatoč postojećim problemima u provedbi zaštite, arborist Goran Huljenić, jedan od prvih certificiranih osoba u Europi za rad sa starim stablima, ističe kako “apsolutno ima smisla štititi pojedinačno stablo“.
„Zaštita samo širih lokaliteta je nerealna u urbaniziranom svijetu jer su ta stara stabla ostala kao posljednji džepovi u kojima se može očuvati bioraznolikost”, kaže Huljenić.
Stabla nekih vrsta imaju mogućnost doživjeti 500, 700 pa i tisuću godina. Od proizvodnje kisika, sekvestracije ugljika, ublažavanja buke do ublažavanja urbanih poplava, svaki taj ekološki doprinos je veći što je stablo veće i starije i što je krošnja veća i starija. Kako stabla postaju starija na njima klima i okoliš ostavljaju tragove, javljaju se šupljine, trulež…
„Stabla postaju stanište. Na mladim stablima eventualno živi neka ptica koja u krošnji savije gnijezdo. Tek staro stabla ispunjava svoj puni stanišni potencijal, postaje dom šišmiša, kukaca, vjeverica, lišajeva, povećava se mogućnost mikorize, vezanja s gljivama u tlu. Ako uklanjamo stara stabla jer su nam ‘nebitna’, u ovom pretežno urbaniziranom svijetu u kojem živimo otkidamo životinjama prostor za život. Nebrigom o ovakvim stablima izuzetno smanjujemo bioraznolikost“, navodi Huljenić.
U današnjem prostornom planiranju ne ostavlja se uopće mogućnost da neka buduća stabla dosegnu veličinu starih divova koje još uvijek imamo.
“Ide se na maksimalni broj parkirnih mjesta, maksimalnu izgradnju. Velika stabla bi se sudarala s infrastrukturom, u podzemlju im ostaju kazete od par metara kubnih, a stablu koje ima potencijal narasti treba sigurno 20 kubnih metara prostora da može razviti korijen. O tome se u modernom projektiranju gradova ne razmišlja”, kaže Huljenić.
Utoliko bi još važnije bilo zaštiti postojeća stara stabla. Postoje brojna stabla koja nisu pod nadzorom županijskih ustanova za zaštitu prirode i ako netko odluči izgraditi nešto, obnoviti cestu ili nešto slično, sa stablom se može postupati tko kako želi. Huljenić to svakodnevno viđa u praksi te je volonterski i vlastitim sredstvima započeo izradu registra važnih stabala.
“Ideja je prikupiti sva vrijedna stabla koja nisu zaštićena. To uključuje ne samo jako stara, već i ona koja imaju neki povijesni i kulturni značaj, primjerice posadila ga je neka bitna osoba. Sva takva stabla trebala bi biti upisana na jednom mjestu, odrediti njihovo zdravstveno stanje, imati fotodokumentaciju, informacije ako se pojavljuju neke stanišne pojave, šišmiši i slično. S tako nečim ideja je opet pokušati razgovarati s tijelima koje bi mogle dati neki status zaštite, bilo na razini države ili lokalno, barem da ih jedinice lokalne samouprave uvrste u svoje GUP-ove pa kada netko traži građevinsku dozvolu da postoji svijest da je tamo i vrijedno stablo”, kaže Huljenić.
H-Alter je nedavno pisao o tome kako u Berlinu i nekim drugim europskim gradovima postoje uredbe o zaštiti stabala kojima se sva stabla u gradu proglašavaju zaštićenima i ne mogu se samo tako rušiti. U tijeku je inicijativa koju su pokrenuli Vrtlar Kruno i građanska inicijativa Protiv nekontrolirane sječe stabala da i hrvatski gradovi uvedu takve uredbe.
No, dok u institucijama i kod onih na vlasti ne proradi svijest da su stabla zajedničko dobro, ona će se i dalje rušiti bez previše razmišljanja jer stoje na putu gradnje, umiru od nestručne brige i zanemarivanja. Tako se Golub prisjeća kako je desetak vrba posječeno usred zaštićenog područja murske mrtvice jer su se ribiči žalili da ne mogu zamahnuti štapom, a za to nitko nije odgovarao.
“Inspektor će reći ‘imate li vi dokaze da je taj i taj to srušio, hoće li netko svjedočiti itd.’ Ti zoveš policiju, policija ti se smije. Još uvijek je dobro pojedinca u Hrvatskoj ispred zajedničkog dobra. To je tragedija zajedničkog dobra na djelu”, kaže Golub.
“Postoji manjak društvene odgovornosti prema stablima općenito”, zaključuje Huljenić.
