Nešto manje od dvije stotine godina dva su impresivna stabla krasila ulaz na stari Kameni ili Mali most u Trogiru. Most je to koji spaja povijesni trogirski otok s kopnom. Od 19. stoljeća davala su na svečanosti ulaza u grad. Ta dva primorska brijesta bila su zasađena nakon nasipavanja i nove regulacije kopnenog dijela (tada izvan grada), odnosno izgradnje novog drvenog mosta 1859. godine. Tijekom života tih možda najpoznatijih trogirskih stabala nije bilo osobe iz Trogira koja nije pored njih prošla.
Za stoljetnog pružanja hlada predstavljala su ne samo važan dio identiteta i vizure grada Trogira, već i iskaz kulture. Iako izuzetna, važna, atraktivna i zdrava, stabla su srušena 2013. godine kao žrtve lokalne HDZ-ove vlasti. Naime, planovi izgradnje kružnog toka na ulazu u grad podazumijevali su da se stabla uklone, pa su uklonjena prije nego je finalni plan napravljen, a namjera se pokazala kao nerealna i nezakonita pa kružni tok nikad nije ni izgrađen. Slučaj ostaje primjer divljaštva onih koji su za to odgovorni.
Prvu i (za sad) jedinu incijativu da se stabla vrate na lokaciju na ulazu na Kameni most pokrenula je lokalna aktivistička grupa Građanska akcija Trogir (GAT) 2019. godine. GAT je tada predložio da se stabla vrate na prilagođenu lokaciju i to eventualno u sklopu rješenja tada planiranog arhitektonsko-urbanističkog natječaja za pripadajuću zonu. U tome smislu, kao jedna od mogućih opcija, sugerirano je da u programu toga natječaja jedna od točaka bude zadatak da se stabla imaju vratiti kroz neko novo prostorno-krajobrazno rješenje. Pritom je predloženo da se sama mikrolokacija po potrebi prilagodi na način da nova stabla ne ometaju komunikaciju (stara su rasla na nogostupu) te da se uz stabla eventualno stvore i mikroambijenti za sjedenje i boravak ljudi. Time bi povijesna stabla bila ponovo na mjestu, uz dodanu urbanu vrijednost, a bila bi ispravljena i jedna velika nepravda prema gradu.
Slijedom mini kampanje GAT-a i službenih prijedloga za povratak stabala, tadašnji i aktualni gradonačelnik Ante Bilić (SDP) na sastanku s predstavnicima incijative 2019. godine potvrdio je da se stabla planiraju vratiti nakon provođenja natječaja za uređenje čitave zone povijesne cjeline Soline – Travarica. Taj je natječaj raspisan 2023. godine, a rezultati su objavljeni 2024. godine. No, prvonagrađeno rješenje ne predviđa povratak stabala – budući da obuhvat natječaja nije zahvaćao obje strane ulice kod mosta, odnosno da to program natječaja nije ni tražio. Utoliko ni sudionici natječaja nisu imali obavezu ponuditi rješenje. Istovremeno, Grad Trogir zasad nije ponudio ni neku drugu alternativu da se stabla vrate. No, propust trogirskih stručnih službi koje nisu programski zadale povratak stabala na natječaju, ipak se može ispraviti u razradi odabranog rješenje i pripremi njegove implementacije, a stvar je političke odluke da se to i zatraži. Prilika za to je sad kad se projekt razrađuje. Osim što je moguć, povratak stabala važan je i kao dio urbane povijesti Trogira, ali i iskaz kontinuiteta i urbaniteta sredine koja pretendira biti gradom. A kako stvari mogu biti bolje pokazuju i tri lokacijski i vrstom dobro odabrana nova stabla zasađena ove godine između kolodvora i mosta tj. u neposrednoj blizini lokacije gdje bi se moglo vratiti i ona dva povijesna, za što manevarski prostor svakako postoji.
Ako i kad se dva stabla zasade, proći će desetljeća da poprime ulogu onih starih. Naime, upravo su vremešna stabla osobito vrijedna. Konopljika koja raste u uglu zapuštenog trogirskog parka Garagnin Fanfogna i nadvisuje taxi stajište izuzetni je primjerak vrste i rijetkost u Dalmaciji. Stariji borovi i palme u parkovima Žudika i Fortin mjestimično nadvisuju i sam grad. Vrijednost dugovječnih stabala može se sagledavati i u kontekstu ograničenosti ljudskoga vijeka. Klimatski razlozi još su jači argument da ih čuvamo. Jedno od najdojmljivijih trogirskih stabala nalazi se nasred lokalne tržnice. Pomalo nevidljivo od tendi, ali impresivnog debla i jednako raskošne krošnje. Na istoj tržnici, na uglu uz ulicu, raste i karakteristično nakošeno stablo – jedan od onih markatora grada za koji svi znaju, ali mu nužno ne pridaju važnost jer je „oduvijek“ tu. Nažalost, sva stabla na tržnici predviđena su za rušenje s preuređenjem tržnice jer nisu ocijenjena vrijednima. Ta ocjena stručnih službi u obzir ne uzima njihove šire kulturne, ambijentalne i klimatske odrednice koje bi u nekom drugom kulturnom i civilizacijskom kontekstu, i od drugih stručnjaka, možda bile drugačije vrednovane. Izgradnja nove tržnice, što ranije spomenuto natječajno rješenje podrazumijeva, u potpunosti će promijeniti lice živopisnog pazara. Možda bi ta nova slika trebala uključivati i poštovanja vrijedne (barem neke) stare krošnje. Naime, odabrani projekt nove tržnice uključuje sadnju novih stabala na ili otprilike mjestima postojećih tj. starih. Bez dvojbe, nova bi tržnica bila bolja kada bi već u startu uključivala neke od postojećih trogirskih divova, pa i na taj način ponudila nekakav kontinuitet grada. I sam bi projekt time bio više u doticaju sa suvremenim tendencijama.
Kao struktura dugog trajanja, Trogir, kao i svaki grad, splet je i proces. U gradu se suživot čovjeka i prirode manifestira u kulturi prostora i zelenila – samoniklog i onog drugog – i uvjetima u kojima ono može opstati i doprinositi. Drugdje, pa i u Trogiru, na stara stabla po gradu nailazimo kao na poznata mjesta ili neočekivana iznenađenja. Neka su osobita, druga obična. Stara stabla po gradu svjedok su razvoja društva koje ih je znalo zasaditi i sačuvati. Njihov doprinos urbanom krajoliku i svakodnevici grada je nemjerljiv, iako često neprepoznat. Koliko samo, primjerice, znači hlad svega nekoliko stoljetnih dudova na kolodvoru za ljetnih žega, ili borova na Batariji. Polegnuti bor na Batariji je i omiljeno gradsko ljubavno stablo. No, po demonstriranim standardima, neobično nakošeno stablo može se čitati i kao anomalija i nešto što treba zamijeniti novim i ravnim, pritom zanemarujući sve druge vrijednosti koje neosporno ima.
Grad Trogir u mandatima (traje drugi) aktualnog gradonačelnika Bilića provodi značajne politike ozelenjavanja i u tome je razdoblju zasađen značajan broj stabala po gradu što predstavlja ogroman i važan iskorak u odnosu na dotadašnje prakse. Za primjer, ono što je GAT predlagao još ranije, dogodilo se 2024. godine sadnjom važnog drvoreda duž glavne magistralne, županijske, gradske ceste. Takve su prostorne geste izuzetno važne i kakav takav spas u požderanom okolišu. Kako tamošnja stabla budu rasla i davala na karakteru ulici cijenit ćemo ih sve više. Grad Trogir ozelenio je pjacetu ispred ribarnice (gdje je postavljena i prva nova javna špina nakon više desetljeća), najveće gradsko parkiralište sad je ozelenjeno i klimatski neutralnije, novuoređena riva na Travarici bogata je zelenilom, drvored posvećen dobrovoljnim darivateljima krvi zasađen je na prilazu novom mostu, itd. Nakon više desetljeća totalne zapuštenosti i godina najava, započela je obnova vrta Garagnin Fanfogna, prvog botaničkog vrta u Dalmaciji i izuzetnog spomenika parkovne arhitekture (koji bi s obnovom mogao ući pod zaštitu povijesne jezgre Trogira). Obnova tog parka nadilazi lokalno značenje. Zasađena su i brojna individualna stabla, za što uvijek mjesta ima još, primjerice na ulazu na parkiralište na Travarici, tri koja nedostaju u Lučici (gdje treba zamijeniti i stradale palme) i jednu palma koja godinama fali na Rivi. Primjer dva stabla s početka teksta samo potvrđuje važnost i ulogu individualnih stabala koja su i svojevrsne legitimacije grada.
Nevjerojatan slučaj ostaje Trg sedam palmi u povijesnoj jezgri za koji gradska uprava i lokalni konzervatorski odjel uporno nalaze opravdanja, umjesto da vrate stabla koja su trgu dala i ime. Povratak palmi, ili neko drugo rješenje ako se na tome insistira – iako je ime trga znak – ne mora biti u koliziji s radikalnom komodifikacijom javnog prostora trga, ali bi se javni interes morao braniti.
Trogir nisu samo tragovi kulture u kamenu. Grad su jednako i njegova stabla, a ona starija uvijek znače više.
