• Hrvatska
  • Europa
  • Svijet
  • Kultura
  • Planet Zemlja
  • Ljudska prava
  • Poslodavci
  • Politika
  • Mediji
  • Trg burze
    • Novac
    • Rad
    • Ideja
  • Što nas čeka
    • Kultura
    • Pritisak odozdo
  • Podržite nas!
  • Donatori
  • Oglašavanje
  • Impressum
  • Arhiva
  • Kontakt
What's Hot

Virtualna obnova spomenika Vojina Bakića

25. rujna 2023.

Participacija građana u lokalnom (samo)upravljanju: Rijeka dobiva vijeće građana

25. rujna 2023.

Grad u Gradskoj: UNMK i Gradska knjižnica pokreću ciklus tribina o Zagrebu

25. rujna 2023.
Facebook Twitter Instagram
  • Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
  • Podržite nas!
  • Donatori
  • Oglašavanje
  • Impressum
  • Kontakt
  • Politika privatnosti
Facebook Twitter
H-Alter
  • Hrvatska
  • Europa
  • Svijet
  • Kultura
  • Planet Zemlja
  • Ljudska prava
  • Poslodavci
  • Politika
  • Što nas čeka
    • Kultura
    • Pritisak odozdo
  • Mediji
  • Arhiva
H-Alter
Naslovnica » Kategorija » I žene ubijaju, zar ne? 

I žene ubijaju, zar ne? 

0
Biljana Kašić 2. srpnja 2022. Izdvojeno, Svijet

Američko sudište,  ženske slobode i pravo na pobačaj: Ne samo što je  pravo na pobačaj  ubuduće prepušteno jurisdikciji pojedinih saveznih država i  arbitrarnom htijenju njihovih čelnika, već se time diljem Amerike utiru prostori za drastičnu transformaciju reproduktivne zdravstvene skrbi za žene. Nisu li  ženski životi dostatan životni argument za ustrajavanje na ovom pravu i nije li transnacionalna solidarnost progresivnih snaga  ponovno zazvana?

Nažalost, zebnja koja je sve vrijeme visila u zraku obistinila se se. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država je  dana 24. lipnja ove godine donio presudu kojom prestaje važiti ustavna obveza od 22. siječnja 1973. godine o pravu na pobačaj diljem svih saveznih država, a koje je, prema tumačenju Suda, implicitno sadržano u pravu na privatnost  te zaštićeno 14. amandmanom na američki Ustav. Poništenjem odluke u vezi slučaja  Roe vs.Wade  (riječ  je o poznatom slučaju Roe protiv Wadea u vezi prava na pobačaj) Vrhovni sud   je presudio  da u Sjedinjenim Državama više  ne postoji ustavno pravo na pobačaj, te poništio odluku kojom je  gotovo  pedeset  godina  bilo zajamčeno  ovo  pravo u korist žena, njihovog prava na izbor te reproduktivnog i seksualnog  zdravlja.

Igra brojki osoba na poziciji moći (pet vs. tri, pri čemu je znakovita pozicija devetog člana, Johna Glovera Robertsa, predsjednika Suda) bila je dovoljna da se osigura premoć i time dogodi ozbiljan presedan u povijesti ove ustanove. Iako je samo obznanjivanje presude izazvalo konsternaciju u javnosti, što američkoj, što svjetskoj te potaklo lavinu  prosvjeda,  sve je bilo jasno onoga trenutka kada je  bivši američki predsjednik Donald Trump iskoristio zadnju godinu svog predsjednikovanja  da  osigura premoć konzervativaca unutar ove moćne institucije. Dakle, ovakav ishod se očekivao tim prije što su retrogradne snage,  posve živahne posljednja dva desetljeća, postale dio političkog mainstreama, poduprte  pomno osmišljenom političkom agendom dijela crkvenih krugova te snažnom financijskom potporom, jeftinim autoritarnim  populizmom, komodifikacijom ženskih tijela u javnosti i  puzajućim, a ponegdje i izravnim derogiranjem ženskih ljudskih prava.

Paradoks je tim veći, a za feministkinje čin djelovanja to zahtjevniji, što se cijela situacija  oko osporavanja ovog temeljnog  ženskog prava intencionalno iščitava i odmjerava  u  dihotomijskom sklopu: žene koje zagovaraju  pravo na život (pro-life) naspram žena koje zagovaraju pravo na izbor (pro-choice). No,  je li  doista riječ o tomu?

Valja pritom istaknuti i sve izraženiju protufeminističku retoriku u javnosti koja  dvosmjernom oštricom svjesno poništava žene kao ljudska bića. Ili radi na njihovom raspuknuću. Ili, da posve zaoštrim priču, They Shoot Women, Don’t They? Slično kao u kultnom filmu Sydneya Pollacka, They Shoot Horses, Don’t They?,  iz 1969. godine u kojem se u plesnom maratonu koji ima sve značajke biopolitičkog opredmećenja i afektivnog  iznurivanja (radnja se zbiva u doba Velike depresije u SAD-u tridesetih godina proteklog stoljeća, o.p. B.K.) testiraju krajnje granice ljudske izdržljivosti. Tko danas, gotovo stoljeće kasnije,  ‘testira’ žensku izdržljivost  i čemu?  Koji su sve bešćutni scenariji upisani u ovaj dramatski đir, a koji nasrtaji na žensku autonomiju, bivanje, artikulaciju? Pokušat ću se na ovo nešto kasnije osvrnuti.

Pitanje koja se odmah postavlja jest: Je li ovo što se prije tjedan dana dogodilo u Americi  tek „tragična pogreška desničarskog suda “ kako je Joe Biden, sadašnji američki predsjednik  ovu presudu nazvao netom nakon njezina izglasavanja, ili je ona, nastavljajući se na njegove riječi, prijeteći alarm  za sva druga ženska prava, uključujući zajamčen pristup kontracepciji ili pravo na medicinski potpomognutu  oplodnju, ili pak ona koja se tiču  istospolnih brakova i/ili zajednica? Bila ‘tragična pogreška’ ili ne – ona je duboko  antiženska,  antiprogresivna i anticivilizacijska, a implikacije ove odluke, napose njezini razmjeri, ubrzo će se učiniti razvidnima. Već hitrost kojom se  u nekim američkim državama ukidaju savjetovališta za žene koja su davala usluge i podršku vezano uz njihova reproduktivna prava, kao i uskrata  ostvarivanja prava na pobačaj  u mnogim bolnicama diljem zemlje, dovoljno govori  kako  o razmjerima ovog katastrofičnog čina tako i o društveno-ideološkom i ekonomskom kontekstu  liberalne demokracije zaglavljene u retrogradni glib. Naime,  dok  se ovom presudom  ženi otima njezino izboreno pravo, lišavajući je, u baumanovskom smislu, ‘zaštitnog oklopa građanskog statusa’,  njome se,  isto tako, navješćuju  razvaline unutar tog istog građanskog društva i njegove demokratske ocakline.

Brzopoteznom gestom  pokrenuta je zakonodavna mašinerija u mnogim državama koja uključuje  nesagledive restriktivne mjere  i niz zakona protiv pobačaja  koji stupaju na snagu unutar trideset dana, uz one koji će se ponovno aktivirati, odnosno deblokirati u nekoliko država  (Alabama, Georgija, Iowa, Ohio i Južna Karolina) koje već imaju zabranu pobačaja.  Dok je, prema dostupnim novinskim izvješćima,  osam država zabranilo  postupak kojim se osigurava  pravo na pobačaj  već na  sam dan objave presude, očekuje se da će desetak država zabraniti  pobačaj u roku od mjesec dana od donijete presude.

Ono što se sada bjelodano zbiva, a što poziciju žene čini posve  neizvjesnom  i fragilnom jest ponovna borba za pravo na pobačaj, to već  gotovo stoljetno izboreno pravo s jedne strane,  i borba protiv višeslojne i opake manipulacije oko ovlasti nad diskursom koja s druge strane,  moć žene i mogućnost njezinog oglašavanja i subjektivizacije srondava u  historijski reakcionarni ambis

Kakogod,  razloga za zabrinutost ima. Ne samo što je  pravo na pobačaj  ubuduće prepušteno jurisdikciji pojedinih saveznih država i  arbitrarnom htijenju njihovih čelnika, što  premise kolektivnog jamstva  u području  rodne jednakosti dovodi u pitanje, podrivajući  normativne temelje američkog demokratskog ustrojstva, već se time diljem Amerike utiru prostori za drastičnu transformaciju reproduktivne zdravstvene skrbi za žene. Pritom, ne samo da se  dovodi u pitanje dostupnost prava na pobačaj kao temeljnog prava žene, već će se  restriktivnim mjerama  uskoro dokinuti ili  reducirati  čitav niz   zakonskih mogućnosti   koje su na snazi, a u cilju osiguranja reproduktivnog zdravlja žena (od primjerice,  zabrane tableta za medicinski pobačaj kao  provjerene neinvazivne metode prekida trudnoće koja se koristi do desetog tjedna trudnoće, preko ograničenja broja tjedana trudnoće unutar kojih je pobačaj dozvoljen do potpune zabrane pobačaja u slučaju incesta ili silovanja). Istodobno će se ići na već najavljenu kriminalizaciju liječnika i liječnica koji/e  se odluče izvesti ovaj poduhvat, a za što je u nekim državama već predviđena zatvorska kazna do pet godina zatvora. Na primjer, u državi Oklahoma je odmah aktiviran zakon prema kojemu je  pobačaj ubojstvo. Ne ohrabruje ni podatak da je u dvadeset saveznih država i Kolumbijskom distriktu pobačaj i nadalje legalan, te unatoč sunovratu ženskih sloboda i prava, vjerojatno će  i nadalje ostati  zaštićen.

U zemlji u kojoj postoji duboko neslaganje  oko samog pobačaja i prava na nj, iako je prema najnovijim istraživanjima više od polovice građana/ki za zadržavanje prava na pobačaj,   posebnu pozornost je ovih uzavrelih  dana izazvao slučaj koji se  odnosio na ustavnost zakona države Mississippi iz 2018. godine koji je zabranio većinu prekida trudnoće nakon prvih petnaest tjedana. Tim je povodom jedina klinika za pobačaje u Mississippiju (Jackson Women’s Health Organization) tužila Thomasa E. Dobbsa, državnog tajnika za zdravstvo pri Ministarstvu zdravlja ove savezne države, pozivajući se na mogućnost obavljanja pobačaja  prije održivosti fetusa, općenito unutar prva dvadeset i četiri tjedna. Stav navedenog državnog službenika poslužio je kao sredstvo za izazivanje Roea te zgodan povod ‘argumentu’ u aktualnoj presudi da pojedinačne države same odluče što bi imala biti, odnosno ne biti ravnopravnost spolova/rodova. Kako tvrdi konzervativni sudac Vrhovnog suda Samuel Anthony Alito, „na ‘građanima’ je svake države da odluče hoće li i pod kojim uvjetima pobačaj u njima biti legalan“. Poznata filozofkinja politike i  feministkinja Wendy Brown  27. lipnja 2022., osvrnuvši se na apsurdnost izrečenih stajališta  u komentaru Alito’s Dobbs decision will further degrade democracy  napisanom za The Washington  Post   izravno demistificira lažnu argumentaciju  vinovnika navedenog  slučaja, napose njihovo stajalište  da se time osnažuje demokracija, političke slobode i prava saveznih država. Pritom svoju žaoku  posebno usmjerava na zlorabu poimanja prava, odnosno mogućnost da ga se građani reakcionarnim potezom  odreknu jer  „ne žele tolerirati obveze prema univerzalnoj jednakosti koje tvorci nisu naveli prije tri stoljeća.“

Na stranu autoričina  bojazan da se time učvršćuju prava  saveznih država kao moćno oružje vladavine manjina nauštrb federalne cjeline, ono što posebno uznemiruje tiče se dalekosežnih posljedica nerazumijevanja  ljudskih prava kao civilizacijskog postignuća upravo tamo gdje razlikovnost zasijeca u koncept univerzalnosti (univerzalnog prava), bilo da su posrijedi žene, rase ili  različite spolne/rodne zajednice. Ne samo da  kritika lažne apstrakcije  pojma  čovjeka „pluralizira značenje različitosti i iznova promišlja kategoriju jednakosti“, kako to kaže   poznata feministička teoretičarka Zillah R. Eisenstein u svojoj knjizi   The  Female    Body and the Law (nav.dj. str.4) iz 1989. godine, već se status žene kao građanke tek time uspostavlja, kao i crnca kao građanina i/ili interspolne osobe kao građanina, npr. Drugim riječima, tek  dekonstrukcijom  univerzalne jednakosti i osporavanjem službeno proglašene neutralnosti samog okvira jednakosti,  moguće je razumjeti  specifičnost ljudskih prava kao i  specifične sustave opresije koji se na njih odnose, a povijesno su zastrti i otporni na raskrinkavanje.

Ne samo da se  dovodi u pitanje dostupnost prava na pobačaj kao temeljnog prava žene, već će se  restriktivnim mjerama  uskoro dokinuti ili  reducirati  čitav niz   zakonskih mogućnosti   koje su na snazi, a u cilju osiguranja reproduktivnog zdravlja žena

Ono što se sada bjelodano zbiva, a što poziciju žene čini posve  neizvjesnom  i fragilnom jest  ponovna borba za pravo na pobačaj, to već  gotovo stoljetno izboreno pravo s jedne strane  i borba protiv višeslojne i opake manipulacije oko ovlasti nad diskursom koja s druge strane,  moć žene i mogućnost njezinog oglašavanja i subjektivizacije srondava u  historijski reakcionarni ambis. Žena kao ništavilo ili žena kao ništa, izvlaštena od postajućeg sebstva i kontrole nad  vlastitom mogućnošću, svedena na neimenovanu osobu, uz  novoustoličenu konzervativnu poslušnost, intencija je tekućih procesa, a riječ je o njezinoj jednakosti, slobodi i pravu.

They Shoot Women, Don’t They? ili, u svojoj prijevodnoj  inačici, I žene ubijaju, zar ne? Ova  zloslutna sintagma pokazuje dramatičnost  zapretene ženske pozicije jer ona (žena) istodobno mora inzistirati na svojoj materijalnoj tjelesnosti (kako se u protivnom boriti protiv femicida koji je u uzletu, lokalno i transnacionalno, ili inzistirati na ženskom pravu na izbor oko rađanja ili nerađanja djece) i artikulaciji svog ženskog sebstva  i svoje ženske/rodne nevolje u kontekstu diskurzivnog i svakog drugog poništenja. Situacija je tim kompleksnija što su na djelu ne samo već prožvakane raspre o začeću, životu fetusa i čedomorstvu zaogrnute u  licemjerno-smjerni  pro-life diskurs i groteskna etička prokazivanja, pri čemu je pozicija žene niža od pozicije inkubatora za rađanje, već što iza toga stoji moćni i pomno osmišljeni društveno-ideološki, crkveni i financijski mastodont. Onaj koji u javnosti svjesno afirmira i povezuje  pro-life (za život) frazeologiju i  po žene optužujući žargon moralne prosudbe upakirane u  kršćanski osjećaj  krivnje, obiteljske i tradicionalne vrijednosti i  brigu za demografsku politiku, infanticid i mit majčinstva.  To dakako  nije samo američki konstrukt  niti tek američka novotarija, jer njegove  ideološke premise i pokretanja imaju snažna uporišta u nekoliko europskih država, a svoje pipke danas ima u visokim crkvenim, političkim i  znanstvenim krugovima i medicinskim lobijima. Inače,  pokret za život znan kao pro-life pokret, datira još od sredine devetnaestog stoljeća poglavito u  Americi, iako pod ovim nazivom pripadnici i pripadnice pokreta protiv pobačaja djeluju tek od kraja dvadesetog stoljeća.

Paradoks je tim veći, a za feministkinje čin djelovanja to zahtjevniji, što se cijela situacija  oko osporavanja ovog temeljnog  ženskog prava intencionalno iščitava i odmjerava  u  dihotomijskom sklopu: žene koje zagovaraju  pravo na život (pro-life) naspram žena koje zagovaraju pravo na izbor (pro-choice). No,  je li  doista riječ o tomu? U takvom pristupu ima istodobno toliko ciničnog i nekorektnog, a  ovako pojednostavljena shema izoštrava određena etička pitanja  i moguće dvojbe na podlozi  lažne  i nakrivo postavljene argumentacije. Sama kooptacija koncepta  za život (pro-life) od strane jedne  društvene skupine ili pokreta kao  ideološke krinke u posve određene svrhe, isključuje sve druge, dakle razvlaštenje se već zbiva na simboličkoj razini.

Feministkinje su, definirajući  ovo  zakonsko pravo (za sve, dostupno  svima i  pod jednakim uvjetima) kao konstitutivnu sastavnicu reproduktivnih i seksualnih prava žena što je nužni preduvjet ženske, odnosno rodne jednakosti time zagovarale pravo na izbor kao spektar  mogućih životnih odluka unutar određenih okolnosti,  njihovi  su napori  prije svega bili usmjereni na traženje konstruktivnijih rješenja  negoli je pobačaj sam. Jer, kao što je začećem tek dana „mogućnost a ne stvarnost“, tako je, kao što ispravno tvrdi filozofkinja Nadežda Čačinovič u knjizi eseja U ženskom ključu: Ogledi u teoriji kulture, pobačaj često “očajničko odustajanje od jedne mogućnosti“  u situaciji kada nema spremnosti rađanja, a „time ni uvjeta  za  ljudsko biće“ (nav.dj., str.147).  Dok su  pravo na tjelesni integritet, privatnost  i osobnu autonomiju, uz pravo na puno seksualno i reproduktivno zdravlje i slobodu odlučivanja  hoće li, kada i s kim stupiti u bračni odnos, sastavnice fundamentalnih ženskih ljudskih prava prema  definiciji Guttmacher-Lancetove komisije za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava iz 2018. godine, temeljna briga za ženu i žensku patnju jednako je važna odrednica  feminističke politike.

Svjesne psiholoških i fizičkih opasnosti za žene koje su izložene tom činu, ali isto tako  i da se jedino liberalizacijom, a ne ukidanjem  ovog prava, uz niz prikladnih mjera i seksualnu edukaciju, broj pobačaja može svesti na minimum, mnoge žene danas prosvjeduju. Ponukane, uz to, svakodnevnim iskustvima žena, one ustrajavaju u obrani  prava na pobačaj jer ilegalni zahvati  u pravilu svjedoče o povećanoj smrtnosti žena koje ga izvode, kao što nedostupnost pobačaja u vlastitoj zemlji izravno i u pravilu  pogađa one najsiromašnije. Nisu li  ženski životi dostatan životni argument za ustrajavanje na ovom pravu i nije li transnacionalna solidarnost progresivnih snaga  ponovno zazvana?

feminizam pobačaj prava žena pravosuđe SAD
Share. Facebook Twitter WhatsApp Email
Biljana Kašić

Povezani članci

Kristian Laubjerg21. rujna 2023.

Mediji u službi proizvođača oružja

Marijan Vogrinec19. rujna 2023.

Recesija na ratni pogon

Diaspora Pa'lante18. rujna 2023.

Hipokrizija američkog proxy rata s Rusijom*

Sanja Kovačević14. rujna 2023.

Sastanak Plenkovića i ženskih organizacija

T G13. rujna 2023.

Progressive International: Izjava povodom 50-godišnjice puča u Čileu

Toni Gabrić13. rujna 2023.

Sve će to “Narod” podaviti

  • Posljednje
  • Popularno

Virtualna obnova spomenika Vojina Bakića

25. rujna 2023.

Participacija građana u lokalnom (samo)upravljanju: Rijeka dobiva vijeće građana

25. rujna 2023.

Grad u Gradskoj: UNMK i Gradska knjižnica pokreću ciklus tribina o Zagrebu

25. rujna 2023.

Kad bi drveće hodalo

25. rujna 2023.

Čistog zraka ni na vidiku

25. rujna 2023.

Virtualna obnova spomenika Vojina Bakića

25. rujna 2023.

Ranjive na vidjelo!

1. rujna 2020.

Crno-bijeli svijet

15. rujna 2020.

Where does the time go? Time and temporality in a pandemic

16. rujna 2020.

Sjedinjene banana-države

28. listopada 2020.
Posljednje vijesti

Participacija građana u lokalnom (samo)upravljanju: Rijeka dobiva vijeće građana

25. rujna 2023.

Prijatelji životinja pitaju studente o uvođenju veganskih opcija u studentske menze

24. rujna 2023.

XR Zagreb: “Suprostavimo se klimatskom kriminalu!”

23. rujna 2023.

Zelena akcija: Želimo gradove za ljude, a ne ispušne plinove automobila!

22. rujna 2023.

B.a.b.e: Javna percepcija nasilja nad ženama ipak se mijenja

22. rujna 2023.

Zdravstveni opservatorij: Kako do bolje zdravstvene skrbi za sve?

21. rujna 2023.

Prijatelji životinja: I Sinjska alka je nasilje nad konjima

21. rujna 2023.

Greenpeace: Po ulaganjima u željeznicu u odnosu na ceste Hrvatska među najgorima u Europi

19. rujna 2023.

EU je proizvela 14,7 milijuna bicikala u 2022. godini

19. rujna 2023.

Prijatelji životinja: Za napuštanje životinje napokon zatvorska kazna

18. rujna 2023.

Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
E-mail: redakcija@h-alter.org
Tel: 01/ 492 15 46

Facebook Twitter
  • Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
  • Podržite nas!
  • Donatori
  • Oglašavanje
  • Impressum
  • Kontakt
  • Politika privatnosti

Pretplati se na newsletter

© H-Alter - Udruga za medijsku kulturu
  • BozooArt

Unesi pojam i pritisni Enter za pretragu ili pritisni ESC za odustajanje.