Američko sudište, ženske slobode i pravo na pobačaj: Ne samo što je pravo na pobačaj ubuduće prepušteno jurisdikciji pojedinih saveznih država i arbitrarnom htijenju njihovih čelnika, već se time diljem Amerike utiru prostori za drastičnu transformaciju reproduktivne zdravstvene skrbi za žene. Nisu li ženski životi dostatan životni argument za ustrajavanje na ovom pravu i nije li transnacionalna solidarnost progresivnih snaga ponovno zazvana?
Nažalost, zebnja koja je sve vrijeme visila u zraku obistinila se se. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država je dana 24. lipnja ove godine donio presudu kojom prestaje važiti ustavna obveza od 22. siječnja 1973. godine o pravu na pobačaj diljem svih saveznih država, a koje je, prema tumačenju Suda, implicitno sadržano u pravu na privatnost te zaštićeno 14. amandmanom na američki Ustav. Poništenjem odluke u vezi slučaja Roe vs.Wade (riječ je o poznatom slučaju Roe protiv Wadea u vezi prava na pobačaj) Vrhovni sud je presudio da u Sjedinjenim Državama više ne postoji ustavno pravo na pobačaj, te poništio odluku kojom je gotovo pedeset godina bilo zajamčeno ovo pravo u korist žena, njihovog prava na izbor te reproduktivnog i seksualnog zdravlja.
Igra brojki osoba na poziciji moći (pet vs. tri, pri čemu je znakovita pozicija devetog člana, Johna Glovera Robertsa, predsjednika Suda) bila je dovoljna da se osigura premoć i time dogodi ozbiljan presedan u povijesti ove ustanove. Iako je samo obznanjivanje presude izazvalo konsternaciju u javnosti, što američkoj, što svjetskoj te potaklo lavinu prosvjeda, sve je bilo jasno onoga trenutka kada je bivši američki predsjednik Donald Trump iskoristio zadnju godinu svog predsjednikovanja da osigura premoć konzervativaca unutar ove moćne institucije. Dakle, ovakav ishod se očekivao tim prije što su retrogradne snage, posve živahne posljednja dva desetljeća, postale dio političkog mainstreama, poduprte pomno osmišljenom političkom agendom dijela crkvenih krugova te snažnom financijskom potporom, jeftinim autoritarnim populizmom, komodifikacijom ženskih tijela u javnosti i puzajućim, a ponegdje i izravnim derogiranjem ženskih ljudskih prava.
Valja pritom istaknuti i sve izraženiju protufeminističku retoriku u javnosti koja dvosmjernom oštricom svjesno poništava žene kao ljudska bića. Ili radi na njihovom raspuknuću. Ili, da posve zaoštrim priču, They Shoot Women, Don’t They? Slično kao u kultnom filmu Sydneya Pollacka, They Shoot Horses, Don’t They?, iz 1969. godine u kojem se u plesnom maratonu koji ima sve značajke biopolitičkog opredmećenja i afektivnog iznurivanja (radnja se zbiva u doba Velike depresije u SAD-u tridesetih godina proteklog stoljeća, o.p. B.K.) testiraju krajnje granice ljudske izdržljivosti. Tko danas, gotovo stoljeće kasnije, ‘testira’ žensku izdržljivost i čemu? Koji su sve bešćutni scenariji upisani u ovaj dramatski đir, a koji nasrtaji na žensku autonomiju, bivanje, artikulaciju? Pokušat ću se na ovo nešto kasnije osvrnuti.
Pitanje koja se odmah postavlja jest: Je li ovo što se prije tjedan dana dogodilo u Americi tek „tragična pogreška desničarskog suda “ kako je Joe Biden, sadašnji američki predsjednik ovu presudu nazvao netom nakon njezina izglasavanja, ili je ona, nastavljajući se na njegove riječi, prijeteći alarm za sva druga ženska prava, uključujući zajamčen pristup kontracepciji ili pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, ili pak ona koja se tiču istospolnih brakova i/ili zajednica? Bila ‘tragična pogreška’ ili ne – ona je duboko antiženska, antiprogresivna i anticivilizacijska, a implikacije ove odluke, napose njezini razmjeri, ubrzo će se učiniti razvidnima. Već hitrost kojom se u nekim američkim državama ukidaju savjetovališta za žene koja su davala usluge i podršku vezano uz njihova reproduktivna prava, kao i uskrata ostvarivanja prava na pobačaj u mnogim bolnicama diljem zemlje, dovoljno govori kako o razmjerima ovog katastrofičnog čina tako i o društveno-ideološkom i ekonomskom kontekstu liberalne demokracije zaglavljene u retrogradni glib. Naime, dok se ovom presudom ženi otima njezino izboreno pravo, lišavajući je, u baumanovskom smislu, ‘zaštitnog oklopa građanskog statusa’, njome se, isto tako, navješćuju razvaline unutar tog istog građanskog društva i njegove demokratske ocakline.
Brzopoteznom gestom pokrenuta je zakonodavna mašinerija u mnogim državama koja uključuje nesagledive restriktivne mjere i niz zakona protiv pobačaja koji stupaju na snagu unutar trideset dana, uz one koji će se ponovno aktivirati, odnosno deblokirati u nekoliko država (Alabama, Georgija, Iowa, Ohio i Južna Karolina) koje već imaju zabranu pobačaja. Dok je, prema dostupnim novinskim izvješćima, osam država zabranilo postupak kojim se osigurava pravo na pobačaj već na sam dan objave presude, očekuje se da će desetak država zabraniti pobačaj u roku od mjesec dana od donijete presude.
Kakogod, razloga za zabrinutost ima. Ne samo što je pravo na pobačaj ubuduće prepušteno jurisdikciji pojedinih saveznih država i arbitrarnom htijenju njihovih čelnika, što premise kolektivnog jamstva u području rodne jednakosti dovodi u pitanje, podrivajući normativne temelje američkog demokratskog ustrojstva, već se time diljem Amerike utiru prostori za drastičnu transformaciju reproduktivne zdravstvene skrbi za žene. Pritom, ne samo da se dovodi u pitanje dostupnost prava na pobačaj kao temeljnog prava žene, već će se restriktivnim mjerama uskoro dokinuti ili reducirati čitav niz zakonskih mogućnosti koje su na snazi, a u cilju osiguranja reproduktivnog zdravlja žena (od primjerice, zabrane tableta za medicinski pobačaj kao provjerene neinvazivne metode prekida trudnoće koja se koristi do desetog tjedna trudnoće, preko ograničenja broja tjedana trudnoće unutar kojih je pobačaj dozvoljen do potpune zabrane pobačaja u slučaju incesta ili silovanja). Istodobno će se ići na već najavljenu kriminalizaciju liječnika i liječnica koji/e se odluče izvesti ovaj poduhvat, a za što je u nekim državama već predviđena zatvorska kazna do pet godina zatvora. Na primjer, u državi Oklahoma je odmah aktiviran zakon prema kojemu je pobačaj ubojstvo. Ne ohrabruje ni podatak da je u dvadeset saveznih država i Kolumbijskom distriktu pobačaj i nadalje legalan, te unatoč sunovratu ženskih sloboda i prava, vjerojatno će i nadalje ostati zaštićen.
U zemlji u kojoj postoji duboko neslaganje oko samog pobačaja i prava na nj, iako je prema najnovijim istraživanjima više od polovice građana/ki za zadržavanje prava na pobačaj, posebnu pozornost je ovih uzavrelih dana izazvao slučaj koji se odnosio na ustavnost zakona države Mississippi iz 2018. godine koji je zabranio većinu prekida trudnoće nakon prvih petnaest tjedana. Tim je povodom jedina klinika za pobačaje u Mississippiju (Jackson Women’s Health Organization) tužila Thomasa E. Dobbsa, državnog tajnika za zdravstvo pri Ministarstvu zdravlja ove savezne države, pozivajući se na mogućnost obavljanja pobačaja prije održivosti fetusa, općenito unutar prva dvadeset i četiri tjedna. Stav navedenog državnog službenika poslužio je kao sredstvo za izazivanje Roea te zgodan povod ‘argumentu’ u aktualnoj presudi da pojedinačne države same odluče što bi imala biti, odnosno ne biti ravnopravnost spolova/rodova. Kako tvrdi konzervativni sudac Vrhovnog suda Samuel Anthony Alito, „na ‘građanima’ je svake države da odluče hoće li i pod kojim uvjetima pobačaj u njima biti legalan“. Poznata filozofkinja politike i feministkinja Wendy Brown 27. lipnja 2022., osvrnuvši se na apsurdnost izrečenih stajališta u komentaru Alito’s Dobbs decision will further degrade democracy napisanom za The Washington Post izravno demistificira lažnu argumentaciju vinovnika navedenog slučaja, napose njihovo stajalište da se time osnažuje demokracija, političke slobode i prava saveznih država. Pritom svoju žaoku posebno usmjerava na zlorabu poimanja prava, odnosno mogućnost da ga se građani reakcionarnim potezom odreknu jer „ne žele tolerirati obveze prema univerzalnoj jednakosti koje tvorci nisu naveli prije tri stoljeća.“
Na stranu autoričina bojazan da se time učvršćuju prava saveznih država kao moćno oružje vladavine manjina nauštrb federalne cjeline, ono što posebno uznemiruje tiče se dalekosežnih posljedica nerazumijevanja ljudskih prava kao civilizacijskog postignuća upravo tamo gdje razlikovnost zasijeca u koncept univerzalnosti (univerzalnog prava), bilo da su posrijedi žene, rase ili različite spolne/rodne zajednice. Ne samo da kritika lažne apstrakcije pojma čovjeka „pluralizira značenje različitosti i iznova promišlja kategoriju jednakosti“, kako to kaže poznata feministička teoretičarka Zillah R. Eisenstein u svojoj knjizi The Female Body and the Law (nav.dj. str.4) iz 1989. godine, već se status žene kao građanke tek time uspostavlja, kao i crnca kao građanina i/ili interspolne osobe kao građanina, npr. Drugim riječima, tek dekonstrukcijom univerzalne jednakosti i osporavanjem službeno proglašene neutralnosti samog okvira jednakosti, moguće je razumjeti specifičnost ljudskih prava kao i specifične sustave opresije koji se na njih odnose, a povijesno su zastrti i otporni na raskrinkavanje.
Ono što se sada bjelodano zbiva, a što poziciju žene čini posve neizvjesnom i fragilnom jest ponovna borba za pravo na pobačaj, to već gotovo stoljetno izboreno pravo s jedne strane i borba protiv višeslojne i opake manipulacije oko ovlasti nad diskursom koja s druge strane, moć žene i mogućnost njezinog oglašavanja i subjektivizacije srondava u historijski reakcionarni ambis. Žena kao ništavilo ili žena kao ništa, izvlaštena od postajućeg sebstva i kontrole nad vlastitom mogućnošću, svedena na neimenovanu osobu, uz novoustoličenu konzervativnu poslušnost, intencija je tekućih procesa, a riječ je o njezinoj jednakosti, slobodi i pravu.
They Shoot Women, Don’t They? ili, u svojoj prijevodnoj inačici, I žene ubijaju, zar ne? Ova zloslutna sintagma pokazuje dramatičnost zapretene ženske pozicije jer ona (žena) istodobno mora inzistirati na svojoj materijalnoj tjelesnosti (kako se u protivnom boriti protiv femicida koji je u uzletu, lokalno i transnacionalno, ili inzistirati na ženskom pravu na izbor oko rađanja ili nerađanja djece) i artikulaciji svog ženskog sebstva i svoje ženske/rodne nevolje u kontekstu diskurzivnog i svakog drugog poništenja. Situacija je tim kompleksnija što su na djelu ne samo već prožvakane raspre o začeću, životu fetusa i čedomorstvu zaogrnute u licemjerno-smjerni pro-life diskurs i groteskna etička prokazivanja, pri čemu je pozicija žene niža od pozicije inkubatora za rađanje, već što iza toga stoji moćni i pomno osmišljeni društveno-ideološki, crkveni i financijski mastodont. Onaj koji u javnosti svjesno afirmira i povezuje pro-life (za život) frazeologiju i po žene optužujući žargon moralne prosudbe upakirane u kršćanski osjećaj krivnje, obiteljske i tradicionalne vrijednosti i brigu za demografsku politiku, infanticid i mit majčinstva. To dakako nije samo američki konstrukt niti tek američka novotarija, jer njegove ideološke premise i pokretanja imaju snažna uporišta u nekoliko europskih država, a svoje pipke danas ima u visokim crkvenim, političkim i znanstvenim krugovima i medicinskim lobijima. Inače, pokret za život znan kao pro-life pokret, datira još od sredine devetnaestog stoljeća poglavito u Americi, iako pod ovim nazivom pripadnici i pripadnice pokreta protiv pobačaja djeluju tek od kraja dvadesetog stoljeća.
Paradoks je tim veći, a za feministkinje čin djelovanja to zahtjevniji, što se cijela situacija oko osporavanja ovog temeljnog ženskog prava intencionalno iščitava i odmjerava u dihotomijskom sklopu: žene koje zagovaraju pravo na život (pro-life) naspram žena koje zagovaraju pravo na izbor (pro-choice). No, je li doista riječ o tomu? U takvom pristupu ima istodobno toliko ciničnog i nekorektnog, a ovako pojednostavljena shema izoštrava određena etička pitanja i moguće dvojbe na podlozi lažne i nakrivo postavljene argumentacije. Sama kooptacija koncepta za život (pro-life) od strane jedne društvene skupine ili pokreta kao ideološke krinke u posve određene svrhe, isključuje sve druge, dakle razvlaštenje se već zbiva na simboličkoj razini.
Feministkinje su, definirajući ovo zakonsko pravo (za sve, dostupno svima i pod jednakim uvjetima) kao konstitutivnu sastavnicu reproduktivnih i seksualnih prava žena što je nužni preduvjet ženske, odnosno rodne jednakosti time zagovarale pravo na izbor kao spektar mogućih životnih odluka unutar određenih okolnosti, njihovi su napori prije svega bili usmjereni na traženje konstruktivnijih rješenja negoli je pobačaj sam. Jer, kao što je začećem tek dana „mogućnost a ne stvarnost“, tako je, kao što ispravno tvrdi filozofkinja Nadežda Čačinovič u knjizi eseja U ženskom ključu: Ogledi u teoriji kulture, pobačaj često “očajničko odustajanje od jedne mogućnosti“ u situaciji kada nema spremnosti rađanja, a „time ni uvjeta za ljudsko biće“ (nav.dj., str.147). Dok su pravo na tjelesni integritet, privatnost i osobnu autonomiju, uz pravo na puno seksualno i reproduktivno zdravlje i slobodu odlučivanja hoće li, kada i s kim stupiti u bračni odnos, sastavnice fundamentalnih ženskih ljudskih prava prema definiciji Guttmacher-Lancetove komisije za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava iz 2018. godine, temeljna briga za ženu i žensku patnju jednako je važna odrednica feminističke politike.
Svjesne psiholoških i fizičkih opasnosti za žene koje su izložene tom činu, ali isto tako i da se jedino liberalizacijom, a ne ukidanjem ovog prava, uz niz prikladnih mjera i seksualnu edukaciju, broj pobačaja može svesti na minimum, mnoge žene danas prosvjeduju. Ponukane, uz to, svakodnevnim iskustvima žena, one ustrajavaju u obrani prava na pobačaj jer ilegalni zahvati u pravilu svjedoče o povećanoj smrtnosti žena koje ga izvode, kao što nedostupnost pobačaja u vlastitoj zemlji izravno i u pravilu pogađa one najsiromašnije. Nisu li ženski životi dostatan životni argument za ustrajavanje na ovom pravu i nije li transnacionalna solidarnost progresivnih snaga ponovno zazvana?
