Kakav je društveni kontekst prošlojesenske građanske pobune protiv reakcionarne mržnje i koje su njezine perspektive? Petra Amalia Bachmann, Ujedinjeni protiv fašizma: “Inicijativa je nastala jer je postalo očito da šutnja više nije neutralna pozicija, nego oblik pristanka.” Vedrana Bibić, Ujedinjeni protiv fašizma: “Najmanji zajednički nazivnik na lijevoj sceni jest antifašizam, svi doživljavamo neki tip nasilja.” Mario Šimunković, povjesničar: “Današnje antifašističke koalicije nisu povijesna anomalija niti improvizacija, nego nastavak jedne dobro poznate antifašističke tradicije.”
Tridesetog studenog prošle godine u četiri grada dignut je glas protiv slobodnog pada društva u tamu reakcionarne mržnje. Prosvjedni marš Ujedinjeni protiv fašizma samo je u Zagrebu okupio preko deset tisuća ljudi, pokazujući da građani ne namjeravaju pokleknuti pred novim valom crnokošuljaša bez borbe. Njezin će ishod uvelike ovisiti o jedinstvu, spremnosti na suradnju i organizacijskim vještinama, a upravo su ti faktori zaslužni za uspješnost marša, utjelovljeni u istoimenoj lijevoj koaliciji koja je prosvjed uprizorila. Inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma okuplja preko trideset lijevih kolektiva, udruga i inicijativa, što je de facto pozicionira na čelo domaće antifašističke borbe, no usprkos tome što je svojom prvom javnom akcijom dokazala potencijal, ona još uvijek ostaje obavijena velom misterija.
Koji je cilj inicijative, je li ideološki obojena i kako je moguće da komunisti i anarhisti, sindikalisti i internacionalisti, trotskisti i marksizmo-lenjinisti najednom rade skupa!? H-Alter ekskluzivno donosi prvi pregled ovog monumentalnog pomaka na ljevici kroz razgovor s Petrom Amaliom Bachmann i Vedranom Bibić, a kao bonus kritički kontekstualizira inicijativu u historijski kontekst putem analize povjesničara Marija Šimunkovića.
I Antifašističko jedinstvo u prezentu
“Inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma nastala je kao odgovor na izrazito ubrzani proces fašizacije društva koji se očituje kroz normalizaciju prijetnji, zabrana, političkog nasilja i sustavnog sužavanja javnog prostora. Riječ je o širokoj, horizontalnoj mreži koja okuplja pojedince, kolektive i organizacije različitih profila, a povezuje ih zajedničko uvjerenje da demokratsko društvo ne može opstati ako se strah, isključenje i ekstremizam prihvaćaju kao nova normalnost”, govori nam članica inicijative Petra Amalia Bachmann.
Do koalicije nije došlo na poziv jedne organizacije, nego ona nastaje kao kumulativni ishod niza događaja, razgovora i spontanih reakcija na zbivanja tijekom ljeta. Ono što je presudilo je, nastavlja Bachmann, osjećaj da se granice prihvatljivog pomiču prebrzo: “Usuglašavanje nije bilo jednostavno, a postignuto je oko minimalnog, ali čvrstog konsenzusa: da je nužno zajednički, nenasilno i jasno reagirati na rastuće oblike ekstremizma, bez relativizacije i bez straha od imenovanja problema.”
Takav se konsenzus, dakako, mogao i postići ranije, s obzirom na to da ekstremna desnica uzima zamah već godinama, što Bachmann ne osporava. Ipak smatra da svjedočimo fazi u kojoj obrasci takvog djelovanja postaju normalizirani: “Prijetnje više nisu skandal, zabrane se opravdavaju ‘sigurnosnim razlozima’, a nasilje se tretira kao izolirani incident. Upravo u toj fazi fašizam postaje najopasniji, jer prestaje izgledati kao iznimka. Inicijativa je nastala jer je postalo očito da šutnja više nije neutralna pozicija, nego oblik pristanka.”
Vedrana Bibić, druga članica koja razgovara s nama u ime inicijative, nadodaje da je nakon formiranja zato uslijedio trenutak olakšanja: “Jako široko shvaćena lijeva scena postoji već desetljećima i surađuje kada gori pod petama. A sada je baš gorilo. Pa smo se jedni drugima javili i shvatili da najmanji zajednički nazivnik jest antifašizam i da svi doživljavamo neki tip nasilja – ne samo čim otvorimo portale, nego i konkretno, prijetnje alternativnim klubovima, hapšenje drugova i drugarica zbog propalestinskih akcija, kontraprosvjedi na Trnjanskim kresovima…”
Rezultat je spomenuta količina članova, no Bachmann ističe da je od samih brojki važnija “kvalitativna činjenica da se ovdje susreću akteri koji inače ne dijele nužno isti politički prostor”. Bibić se slaže s njom, dodajući da se konstantno priključuju nove inicijative i članovi, te da se računa na to da će različiti kolektivi više ili manje potegnuti u različitim tipovima akcija.
Drugačije i nije moguće s obzirom na heterogenost inicijative, no članice to ne vide kao slabost, baš naprotiv. U riječima Bachmann: “Razlike postoje i ostaju, ali ne blokiraju rad, jer nisu predmet stalnog pregovaranja. Umjesto traženja zajedničkog nazivnika u svemu i potpunog slaganja, fokus je na operativnoj suradnji ondje gdje se interesi i procjene preklapaju, naime, oslanjamo se na ono što nam je zajedničko i na spremnost za suradnju.”
Iz odgovora članica paradoksalno se da iščitati da je takav tip suradnje funkcionalniji, jer fokusira inicijativu na praksu umjesto teoriju. Koordinacija se zato odvija, otkriva nam Bachmann, u radnim točkama poput organizacije javnih akcija, komunikacije, logistike i međusobne podrške: “Ne postoji centralno vodstvo, ali postoje jasno preuzete odgovornosti. Smjer djelovanja nije izgradnja jedne formalne organizacije, nego održavanje stabilne mreže kolektiva i pojedinaca koji mogu dugoročno i usklađeno djelovati.”
O kakvom će se točno djelovanju raditi, članice nam ne konkretiziraju, no Bachmann nas uvjerava da krilatica “Ovo je tek početak” s marša nije puka retorička figura “nego priznanje da se fašizacija društva ne zaustavlja jednim maršem”:
“Daljnji koraci uključuju nastavak javnih akcija, političku edukaciju, međusobnu podršku organizacijama i pojedincima koji su izloženi pritiscima, ali i stvaranje infrastrukture solidarnosti koja može trajati i izvan trenutaka masovne mobilizacije.”
Plan inicijative postoji, no shodno njezinoj inherentnoj pluralnosti nije zatvoren, nego se percipira kao proces otvoren prema “novim akterima i novim oblicima političkog djelovanja”. Ovako fluidno i rizomatski koncipirana koalicija omogućuje široko ujedinjenje, no istovremeno vodi u neugodnim smjerovima. Primjerice, znamo da kapitalistički sustav stvara fašizam, stoga se valja zapitati što antifašizam uopće može postići ako se ne razračuna s korijenom problema, odnosno kapitalizmom. Ako je zajednički nazivnik za članstvo preblizu centru, na antifašizam se riskira prebaciti sizifovski posao konstantnog liječenja simptoma, a ne uzroka. Što se uopće u takvim postavkama može postići?
“Cilj inicijative nije samo ‘spriječiti fašizam’, nego spriječiti uvjete u kojima fašizam postaje društveno prihvatljiv. To uključuje obranu prava na javno okupljanje, slobodu izražavanja, kulturnu i političku raznolikost, ali i izgradnju mreža solidarnosti koje mogu dugoročno nositi politički otpor. Drugim riječima, radi se o stvaranju preduvjeta za svaku daljnju emancipacijsku politiku”, odgovara nam Bachmann. Na direktnije pitanje je li inicijativa antikapitalistička i antinacionalistička, ili samo antifašistička, tvrdi da ona nije politički naivna. Unutar inicijative postoje snažne struje koje fašizam promatraju kao proizvod konkretnih društveno-političkih odnosa, ali za sudjelovanje nije postavljen ideološki test “jer bi to značilo sužavanje fronte u trenutku kada je nužno izgraditi masovni otpor. To ne znači depolitizaciju, nego svjesno političko pozicioniranje: fašizam se zaustavlja širokim savezništvima, a dublje transformacije postaju moguće tek kada se obrani osnovni demokratski prostor.”
S druge strane, pitanje zajedničkog nazivnika ne odnosi se samo na unutarnje članstvo u inicijativi, već i vanjsku predodžbu koju inicijativa o sebi stvara. Preko granice, srpski su prosvjedi prilagođavanjem diskursa svima mobilizirali nezamislivu količinu ljudi, no zbog toga su žrtvovali bilo kakvu viziju opipljive društvene promjene, te se sada nalaze u osjetljivoj poziciji. Ključno je zato znati gdje se inicijativa nalazi na spektru između širine dosega i političke radikalnosti.
“Ovo se pitanje često postavlja kao binarna dilema, ali u praksi je riječ o političkom procesu, a ne o statičnoj poziciji. Inicijativa se u ovom trenutku svjesno pozicionira prema širini dosega, ali bez odricanja od jasnog političkog imenovanja problema. Ne vjerujemo da se fašizam može zaustaviti uskim, ideološki homogenim krugovima, ali jednako tako ne pristajemo na depolitizaciju u ime masovnosti. Naša polazna točka jest obrana minimalnih demokratskih uvjeta bez kojih nikakva dublja društvena promjena nije moguća”, odgovara Bachmann, podcrtavajući da se radikalnost ne ogleda u retorici, nego sposobnosti organizacije i stvaranja prostora za daljnju političku artikulaciju.
II Antifašističko jedinstvo u perfektu
Razgovor s članicama ipak ostavlja niz otvorenih pitanja na koje one ne mogu odgovoriti, u prvom redu može li ovako formulirana koalicija doista potencirati rast zdravijeg društva. Za to ćemo, nažalost, morati pričekati da neumoljiva ruka povijesti ispiše još par stranica… stoga je H-Alter prionuo drugoj najboljoj opciji.
Povjesničar i istraživač Mario Šimunković, specijaliziran za razdoblje antifašističke borbe, komentira da je inicijativa nužan i logičan odgovor na okolnosti fašizacije posebice izražene u posljednjih šest mjeseci, u kojima fragmentirana ljevica ostaje politički i simbolički slaba: “Upravo zato je udruživanje različitih lijevih, progresivnih i antifašističkih aktera presudno, ne radi brisanja razlika među njima, nego radi zajedničke obrane temeljnih vrijednosti demokracije, ljudskih prava, antifašizma i društvene solidarnosti. Koalicija Ujedinjeni protiv fašizma važna je i kao signal javnosti da otpor postoji, da nije marginalan i da ima političku težinu.”
Na pitanje može li se povući paralela između vremena u kojem živimo i međuratnog perioda odgovara potvrdno, kao i da se paralela može povući između ovakvih koalicija i njihovih predložaka iz tog perioda. U doba međuraća, tvrdi, različite su lijeve, socijalističke, komunističke i demokratske snage uvidjele važnost narodnog fronta kao svjesne antifašističke strategije. Rastući je fašizam tada predstavljao egzistencijalnu prijetnju, a sekundarne su se ideološke razlike morale staviti u drugi plan.
“Takva se praksa institucionalno stvarala kroz politiku Narodnog fronta, osobito nakon 1935. godine, uz snažnu ulogu Kominterne. Povijesni primjer Španjolske pokazuje da se tada već vrlo brzo shvatilo kako se fašizmu ne može suprotstaviti uskim stranačkim aktivnostima ili aktivnostima fragmentirane ljevice, nego širokim savezima. U tom smislu, današnje antifašističke koalicije nisu povijesna anomalija niti improvizacija, nego nastavak jedne dobro poznate antifašističke tradicije”, pojašnjava Šimunković. Dapače, povijesno gledano svaki uspješni otpor autoritarnosti i fašizmu počivao je na širini, a ne pojedinačnom otporu ideološki čistih grupa, pa je tako Ujedinjeni protiv fašizma, iz povjesničareve perspektive, nužna strategija obrane.
To neće reći da je ovakva koalicija identična svojim pretečama, niti je tako što moguće zbog nezaobilaznih razlika u društveno-političkoj situaciji međuraća i današnjice. Narodni frontovi davnine su djelovali u uvjetima otvorene i institucionalno organizirane fašističke prijetnje, u državama u kojima su demokratske institucije bile slabe ili u raspadu, a nasilje i politička represija već su bili svakodnevica. Današnja je situacija, razlaže istraživač, složenija, jer se fašizam rijetko pojavljuje u “čistom” obliku, već unutar formalno demokratskih okvira.
“Druga važna razlika odnosi se na oblik i doseg političke mobilizacije. Međuratni narodni frontovi bili su snažno vezani uz masovne radničke pokrete, sindikate i stranke s dubokim društvenim uporištem, a suvremene koalicije, uključujući Ujedinjene protiv fašizma, djeluju u društvu obilježenom depolitizacijom i slabljenjem kolektivnih organizacija. Treća razlika tiče se ciljeva djelovanja. Povijesni narodni frontovi često su imali ambiciju preuzimanja vlasti ili barem izravnog političkog upravljanja državom. Današnje antifašističke koalicije prvenstveno nastoje obraniti postojeće demokratske standarde, spriječiti daljnju normalizaciju ekstremne desnice i otvoriti prostor za progresivne politike”, opisuje Šimunković.
Ova se zadnja razlika posebice tiče rasprave između opozicijskog i vizionarskog pristupa antifašizmu, u kojem su, prema našem sugovorniku, povijesne koalicije za razliku od novih naginjale k potonjem. Antifašizam u međuraću gledao se kao pokret transformacije društva, a antifašističko djelovanje bilo je povezano s idejama “demokratizacije, socijalne pravde, radničkih prava, antikolonijalizma i širenja političkog sudjelovanja. Iako su koalicije okupljale vrlo različite aktere, od komunista i socijalista do liberala, seljačkih pokreta i intelektualaca, zajednički nazivnik nije bio samo „protiv fašizma“, nego i za bolje, pravednije društvo.”
Najbolji primjer toga da je antifašizam nekoć bio poziv na dokidanje ekonomskih nejednakosti, političke isključenosti i autoritarnih struktura koje su do fašizma doveli, bio je partizanski pokret u Jugoslaviji. Šimunković kaže da današnje koalicije djeluju u defenzivnijem kontekstu, dijagnoza u koju se donekle uklapaju i odgovori članica inicijative. Međutim, kao što su rekle, otvorena forma inicijative ostavlja prostor za daljnje, “ofenzivnije” korake nakon što je osnovna uloga izvršena, a povod za optimizam se može pronaći i u naglasku koji inicijativa stavlja na dugotrajnost i širinu.
“Povijesni primjeri poput Narodnog fronta pokazuju da je ključ uspjeha u okupljanju različitih društvenih aktera oko nekoliko načela oko kojih nema pregovaranja (antifašizam, demokracija, socijalna pravda), bez inzistiranja na potpunoj ideološkoj homogenosti. Iako je povijesno pamćenje ključno, inicijative slabe ako ostanu zatvorene u kopiranju bez prilagođavanja. Uspješni povijesni pokreti znali su prevesti povijesno iskustvo u suvremeni politički jezik”, opisuje nam sugovornik, dodajući da ovakvi valovi entuzijazma brzo splasnu ako nisu “poduprti stabilnim strukturama, jasnom podjelom odgovornosti i dugoročnim planiranjem”
Za kraj smo istraživača pitali čemu se možemo nadati s ovakvom koalicijom. Njegov je stav da ne treba očekivati brza i spektakularna rješenja, ali je vidljiv i artikuliran otpor dobar u kontekstu normalizacije fašizma, jer razbija osjećaj izolacije i pasivnosti. Naglašava da to nije zanemarivo jer fašizam raste gdje nema alternative. Nadalje, ovakva koalicija može pomaknuti granice javnog diskursa, namećući u javnom prostoru sustavno potiskivane teme poput govora mržnje, društvenih nejednakosti, povijesnog revizionizma, napada na manjine, institucionalne tolerancije prema ekstremnoj desnici itd.
“To je često prvi korak prema širim političkim promjenama. Možemo se nadati rekonstrukciji antifašizma kao žive političke prakse, a ne samo povijesne ili moralne reference. Ako koalicija uspije povezati borbu protiv fašizma s konkretnim svakodnevnim problemima, tada će antifašizam prestati biti etiketa i postati društvena snaga. Čini mi se da u tome postoje veliki pozitivni pomaci. Dugoročnija nada leži u stvaranju infrastrukture otpora: mreža ljudi, organizacija, iskustava i inicijativa koje mogu reagirati kontinuirano, a ne samo povremeno. Povijest pokazuje da su upravo takve mreže bile presudne kada su se političke okolnosti naglo zaoštravale. Najrealnija i možda najvažnija nada je da ovakva koalicija zaustavi daljnju normalizaciju fašizma, čak i ako ga ne može odmah potisnuti. U današnjem kontekstu, to je preduvjet bolje i normalnije budućnosti”, zaključuje Šimunković.
