Mario Šimunković, autor izložbe o stradalim mladim antifašistima: Grad Zagreb ne radi ništa po pitanju očuvanja sjećanja na poginule Zagrepčane i Zagrepčanke, pripadnike NOP-a. Da želi, mogao bi bez ikakvih problema vratiti sačuvana spomen-obilježja.
Josip Vlahović imao je 25 godina kada je ubijen na Dotrščini. Mira Sperling-Mandl nije doživjela tridesetu, ubijena je u Jasenovcu. Ovo su samo neke od sudbina koje izložba O jednoj mladosti vraća u fokus. O odnosu prema antifašizmu danas, povodom otvorenja izložbe, za H-Alter govori njezin autor Mario Šimunković. Izložba je otvorena u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj, a može se pogledati svakim radnim danom do 22. travnja.
Autor objašnjava da izložba otvara pitanje kako danas razumijemo fašizam: “Ideja nije samo poistovjećivanje s mladima na razini svakodnevice, nego i podsjetnik da mladost nije pitanje godina, nego vrijednosti. Svatko može ostati mlad dok god ne pristane na zatvorenost i konzervativnost u najširem smislu, dok god zadržava otvorenost prema drugima, spremnost na solidarnost i vjeru u pravednije društvo. U tom smislu, izložba implicitno i eksplicitno govori i o antifašizmu. Antifašizam nije tek povijesna činjenica koja završava vojnom pobjedom 1945., nego trajna društvena vrijednost. On podrazumijeva aktivan otpor ksenofobiji, rasizmu, homofobiji i drugim oblicima isključivanja. Upravo zato danas često svjedočimo pokušajima da se antifašizam svede isključivo na prošlost jer se time neutralizira njegova aktualna društvena i politička snaga.”
Najveći dio postava sačinjava nekoliko desetaka portreta učenika i učenica, studenata i studentica, radnika i radnica, preuzetih iz arhiva i privatnih albuma obrađenih pomoću umjetne inteligencije, čime su dobili kolorizaciju i novi vizualni dojam. Fotografije djeluju bezbrižno, a posjetitelji su istaknuli kako im se portreti, upravo zbog te vizualne intervencije, čine izrazito atraktivnima. Više o sadržaju postava govori Šimunković: “Zahvaljujući fotografiji kao mediju, mnoge sudbine doživljavam drugačije kad spojim fotografiju s biografijom, nego kad samo čitam o nekome. Izložba započinje bezbrižno jer je bilo važno pokazati da ti mladi ljudi nisu od početka bili „povijesni akteri“, nego prije svega obični ljudi sa svakodnevnim životima, snovima i planovima. Ta početna perspektiva omogućuje posjetitelju da ih vidi kao sebi bliske, kao generaciju koja je, poput današnje, razmišljala o budućnosti, poslu, putovanjima ili jednostavno o tome kako živjeti ispunjen život.”
Među njima su Sergije Vuković, zreo i zaneseni student tehnike koji je htio sve znati i sve vidjeti, Magda Bošković, studentica ekonomsko-komercijalne visoke škole koja je podučavala svoje zadrte roditelje seksualnim problemima mladih, Ivo Ribar koji je kao dječak volio svog psa Bobyija, a Rudolf Posarić imao je čudnu naviku – volio je hodati po kiši!
Ako prvi dio izložbe govori o mladosti, drugi govori o njenom kraju. On uvodi posjetitelja u skučen, gotovo klaustrofobičan prostor. Mala soba s crnim zidovima prima tek nekoliko ljudi odjednom, ostavlja nas same s debelom knjigom dosjea mladih ubijenih ili umrlih zbog fašizma. Nakon lica koja gledaju u budućnost, ovdje ostaju samo evidencijski zapisi smrti. Pitali smo autora, koja je sudbina ostavila najviše traga na njemu: “Kata Dumbović, zvana ‘Trešnjevačka mati’, u literaturi na fotografijama izgleda kao stara žena, a u trenutku smrti bila je mlađa nego što sam ja danas. Nenad Raušević poginuo je s 16 godina, tek na pragu života…”.
Među njima je i Josip (Franje) Vlahović – Joza (1916-1941.), radnik, kovinotokar te predratni član SKOJ-a i KPJ, mučen i strijeljan na Dotrščini, posthumno je proglašen narodnim herojem. Mira Sperling – Mandl (1913.-1942.), učenica zagrebačke Ekonomsko-komercijalne škole i članica KPJ, imala je 29 godina kada je, nakon zatočenja u Loborgradu i na Pagu, ubijena u Jasenovcu.
Šimunković ističe da je balans između bezbrižnih priča i njihovih smrti bio jedan od ključnih izazova u koncepciji, “s jedne strane postojala je potreba da se istaknu osobne priče, da se ti mladi ljudi prikažu kroz njihove svakodnevice, odnose, interese i snove. S druge strane, njihova sudbina ne može se izbjeći niti ublažiti, jer upravo ona daje punu težinu njihovim životima i izborima. Važno je bilo izbjeći dvije krajnosti: s jedne strane heroiziranje, romantizaciju i sentimentalizaciju, a s druge reduciranje tih ljudi isključivo na žrtve. Zato izložba najprije gradi odnos između posjetitelja i tih mladih kroz njihove živote, a tek potom postupno uvodi kontekst nasilja i njihove tragične (ili herojske) sudbine. Na taj način njihova smrt ne dolazi kao apstraktna povijesna činjenica, nego kao gubitak konkretnih života koje smo već upoznali. Upravo u tome leži i smisao takvog pristupa, ne oduzeti im mladost time što ćemo ih svesti samo na smrt, nego pokazati što je tom smrću prekinuto.”
Sudbine mnogih sudionika fašističkog otpora desetljećima su bile potisnute na margine. Iako Zagreb danas pokazuje više senzibiliteta prema toj prošlosti nego na nacionalnoj razini, dojam je da izostaje sustavan i proaktivan pristup očuvanju politike sjećanja u javnom prostoru. Šimunković to komentira ovako: “Grad Zagreb samo na riječima ostavlja takav dojam u javnosti, a u stvarnosti ne radi ništa po pitanju očuvanja sjećanja na poginule Zagrepčane i Zagrepčanke, pripadnike Narodnooslobodilačkog pokreta. Bez ikakvih problema, ako postoji volja, Grad Zagreb može vratiti sačuvana spomen-obilježja (biste i spomen-ploče) ili ponovno izraditi na onim mjestima s kojih su uklonjena.
Od 1990.-ih uklonjeno je pet spomen-ploča s mjesta masovnih vješanja – ustaških odmazda (1943.-1945.), četiri spomen-ploče sa gradskih i državnih institucija, 13 spomen-ploča iz škola i fakulteta i čak 21 spomen-ploča iz javnog prostora gdje ih Grad Zagreb lako može vratiti ili napraviti nove. To su mjesta na kojima Grad ima utjecaj. S obzirom da sam o ovome javno govorio prije godinu i pol, do danas nije napravljeno ništa. Prošle godine je bila odlična prilika da se vrati spomen-ploča u Vlaškoj ulici, na mjestu borbi za oslobođenje Zagreba. Vlaškoj 116 u Zagrebu bila je spomen-ploča na mjestu borbe za Radio stanicu Zagreb, 8. svibnja 1945. U toj zgradi, čiji vlasnik je Badel 1962 d.d.,sada se nalazi Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Čitav prijedlog vraćanja postoji, ne trebaju gubiti vrijeme, samo trebaju početi raditi.”
