SDP i Možemo! obilaze hrvatske gradove predstavljajući program mjera protiv inflacije i kritizirajući Vladine poteze. Kampanja otvara pitanje odgovornosti za rast cijena te može li oporba ponuditi konkretna i provediva rješenja. Za H-Alter komentiraju Viktor Viljevac, Marko Grdešić i Jaroslav Pecnik.
Split, Zabok, Zadar, Osijek, Vukovar, Zagreb i Čakovec prethodnih su tjedana postali odredišta pohoda zvanog “Stopama Plenkovićeve inflacije”. Ovom turnejom, u kojoj planiraju obići ukupno 20 hrvatskih gradova, Siniša Hajdaš Dončić i Sandra Benčić građanima, uz razgovor o utjecaju “Plenkovićeve inflacije” na svakodnevni život, predstavljaju svoj program mjera za borbu protiv inflacije.
Na turneji po hrvatskim gradovima čelni ljudi SDP-a i Možemo! kritiziraju aktualne protuinflacijske mjere HDZ-ove Vlade. Iz oporbe smatraju da te mjere ne rješavaju uzroke inflacije. Iako pozdravljaju mjeru ukidanja poreza na mirovine, tvrde da ona neće pomoći većini hrvatskih umirovljenika s obzirom na to da 60 posto hrvatskih umirovljenika ima toliko nisku mirovinu da uopće ne plaća porez na dohodak. Niti ostale mjere, prema njima, neće dati nikakve rezultate, dok će aktualne mjere najviše pogoditi radnike, socijalno ugrožene te obrtnike paušaliste, kojima će se u sklopu borbe protiv inflacije povećati nameti.
Uvođenje poreza na ekstraprofite oporbene su stranke predlagale prije četiri godine. Da je tada ova mjera usvojena, danas ne bismo imali ovakvu krizu, kritizira Benčić.
Mjere za suzbijanje inflacije koje oporbeni dvojac predlaže odnose se na povećanje energetske neovisnosti, veću poljoprivrednu samodostatnost te oporezivanje ekstraprofita. Program mjera za suzbijanje visokih stopa inflacije naslanja se na novu programsku deklaraciju SDP-a iz siječnja ove godine. Nova se deklaracija bazira na tri strateška cilja: smanjenju oslonca na oporezivanje potrošnje i rada te jačem oporezivanju rente, promjeni kohezijske politike u kojoj će fokus biti na rezultatima, a ne na tome tko prvi preda prijavu za neki projekt, te, na koncu, suzbijanju prekarnog rada i pravednijoj preraspodjeli dobara.
Ovi ciljevi podrazumijevaju poreznu reformu, promjenu industrijske politike te snaženje pozicije radnika u kolektivnom pregovaranju, uz veću mogućnost ostvarivanja pravednog socijalnog dijaloga.
Jedan od fokusa oporbenih stranaka jest i ostvarenje energetske neovisnosti i samodostatnosti u proizvodnji hrane jer je, kako tvrde, jedan od glavnih motora visokih stopa inflacije loša energetska i poljoprivredna politika koja je Hrvatsku dovela u ovisan položaj, uvelike podložan vanjskim utjecajima.
Ovaj svojevrsni nagovještaj buduće koalicije SDP-a i Možemo! za parlamentarne izbore 2028. godine dodatno je potpalio raspravu o visokim stopama inflacije u hrvatskoj javnosti, koja posljednjih nekoliko mjeseci hrvatske građane udara tamo gdje najviše boli – po novčaniku.
Tko je kriv za visoke stope inflacije i kako se protiv nje efikasno boriti te kakve nam promjene donosi program SDP-a i Možemo!, razgovarali smo s analitičarom, jednim od osnivača SDP-a i bivšim zastupnikom Hrvatskih laburista u Hrvatskom saboru Jaroslavom Pecnikom, profesorom na Fakultetu političkih znanosti Markom Grdešićem i Viktorom Viljevcem, profesorom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
“Što se tiče kampanje protiv inflacije koju su najavili SDP i Možemo!, nisam siguran da ijedna od tih dviju stranaka ima dovoljno kvalitetnih ekonomista i dovoljno razrađen program da bi ponudila neko spasonosno stručno rješenje” tvrdi Viljevac.
Ističe da je to trajni problem hrvatske politike:
“Puno ljudi će se složiti da bi trebalo bolje od HDZ-a, ali ja ne vidim da oporba nudi puno bolje. Jedan od argumenata za tu tvrdnju je da te stranke ne objavljuju detaljne analize mjera koje predlažu. Identičnu kritiku možete uputiti i novim mjerama koje je najavila Vlada. Odnosno, govorit će se puno toga što izvana može izgledati kao da postoji detaljan plan i program, nešto pametno čega se nitko nije sjetio, ali taj plan i program u pravilu nisu javno dostupni.”
Grdešić smatra da za trenutačnu krizu nema jednostavnih rješenja i da su potezi koji bi nam mogli pomoći trebali biti implementirani prije deset godina. S obzirom na visoku razinu ovisnosti o uvoznim energentima i nedostatak proizvodnje krucijalnih elemenata poput solarnih panela, teško je postići tranziciju prema samodostatnosti. Isitiče da istinske promjene moraju uključiti temeljnu promjenu političke paradigme koja je dosad bila usmjerena uglavnom na kratkoročna rješenja.
“Sve u svemu, rekao bih da smo ušli u jednu novu fazu politike. Lakih pobjeda nema. Do sada su političari zapravo mogli igrati igru na ‘easy’, ali sada igra prelazi na ‘hard'”, kaže u razgovoru za H-Alter.
Energetska neovisnost i samodostatnost u proizvodnji hrane također su upitne mjere kada je riječ o borbi protiv inflacije. Viljevac smatra da su mjere koje oporba predlaže – jačanje poljoprivredne proizvodnje i veća energetska samodostatnost – srednjoročne, a ne kratkoročne mjere za suzbijanje inflacije. Ukazuje i na zaključak nedavne analize HNB-a, koja tvrdi da veća samodostatnost u proizvodnji hrane sama po sebi ne jamči nižu inflaciju. Kao primjer navodi se maloprodajna cijena vina, koja raste unatoč povoljnim vanjskim pritiscima na smanjenje cijena. Ovaj primjer pokazuje da neosjetljivost cijena nekog proizvoda na kretanja u okružju, primjerice zbog samodostatnosti proizvodnje ili sklonosti domaćem proizvodu, nije jamstvo niže inflacije cijene tog proizvoda.
Mjere suzbijanja inflacije koje je dosad uvela Vlada naišle su na oštre kritike javnosti, posebice povećanje nameta paušalnim obrtnicima i iznajmljivačima, koji su na koncu pokrenuli i peticiju kako bi zaustavili uvođenje ove mjere. Postavlja se pitanje postoje li uopće kratkoročne mjere fiskalne politike koje mogu zauzdati inflaciju, a da ne izazovu jake društvene poremećaje.
Viljevac vjeruje da kratkoročne fiskalne mjere protiv inflacije itekako mogu biti učinkovite, ali se zbog njih potencijalno gube izbori:
“Jedna od njih može biti mjera suprotna najavljenom ukidanju poreza na dohodak na mirovine, nešto slično posebnom porezu na plaće i mirovine privremeno uvedenom u kolovozu 2009. godine. Ako povećate porez koji plaćaju radnici i umirovljenici, pod uvjetom da država taj novac ne potroši, time smanjujete potrošnju i potražnju i djelujete u smjeru smanjenja inflacije.”
Da aktualne antiinflacijske mjere neće biti uspješne, uvjeren je i Grdešić. Visoka inflacija rezultat je prije svega energetske krize uvezene izvana, odnosno rezultat opasnog ratnog avanturizma Amerike i Izraela.
“Što se tiče postojećih antiinflacijskih mjera, one vjerojatno neće biti uspješne. Kontrola cijena može donekle biti efikasna, ali kad-tad dođe do zida. Središnja banka zapravo isto nema nikakvih alata, iako je to malo nezgodno javno reći. Ne može tu puno ni fiskalna politika. Oni bi načelno mogli gurati neki oblik politike štednje, tj. austerity, ali ni to ne bi dalo rezultate. Dugoročni su faktori na strani ponude. To znači da se moramo pitati što sve uopće proizvodimo u Hrvatskoj, zašto ne proizvodimo dovoljno energije, zašto nam je poljoprivreda tako slaba”, objašnjava Grdešić.
Visoke stope inflacije, tvrdi oporba, rezultat su loših politika i pogrešnih poteza koji su Hrvatsku doveli u ovisan položaj. Ipak, pojava inflacije nije baš tako crno-bijela, ističe Viljevac. Povišena stopa inflacije posljedica je više čimbenika koji uključuju i druge aktere osim Vlade:
“Prvo, mislim da je bitno reći da Vlada nije ta koja je zakonski odgovorna za inflaciju, što pak ne znači da o njoj ne treba voditi računa i da joj nije dala doprinos. Prema Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci, a identično je u svim drugim članicama Europske unije, stabilnost cijena je cilj HNB-a, ne Vlade. Temeljni razlog zašto su središnje banke samostalne i neovisne u svom radu je taj što se političarima ne može prepustiti odgovornost za stabilnost cijena. Političari mogu, primjerice, snažno povećati plaće u javnom sektoru netom prije izbora, dok posljedična inflacija dolazi nakon izbora. Glavni razlog zašto je HNB trenutno u drugom planu je taj što smo uveli euro i prepustili velik dio odluka o monetarnoj politici Europskoj središnjoj banci. Kako inflacija mjesecima nije bila značajan problem u europodručju, Europska središnja banka je vodila monetarnu politiku smanjivanja kamatnih stopa. Ukratko, niže kamatne stope dovode do većih inflatornih pritisaka, a hrvatskom su gospodarstvu po pitanju inflacije trebale više, a ne niže kamatne stope.”
Nadodaje da je Vlada u zadnjem razdoblju vodila proinflatornu fiskalnu politiku povećanjem državne potrošnje, poput predizborne povišice u javnom sektoru u travnju 2024. godine, ali da je bitno voditi računa o veličini utjecaja takve politike. Tako je, primjerice, najveća godišnja stopa inflacije od 13,5 posto zabilježena u studenome 2022. godine, prije uvođenja eura, kada nije bilo velikog rasta državne potrošnje. Također, ako govorimo o inflaciji i uspoređujemo se s drugim zemljama, ta je usporedba nepotpuna ako ne uzmemo u obzir i rast plaća, tvrdi Viljevac.
“Primjerice, 2025. godine je prosječna stopa inflacije u Njemačkoj iznosila 2,3, a kod nas 4,4 posto. S druge strane, prema podacima iz nacionalnih računa prosječna bruto plaća u Njemačkoj te godine porasla je 4,5, a u Hrvatskoj 10,6 posto. U cijeloj Europskoj uniji u 2025. godini nije bilo nijedne zemlje koja je zabilježila veću stopu rasta bruto plaće po zaposlenom od Hrvatske s 10,6 posto (na razini EU je stopa bila 4,2 posto). I to nije posljedica velikog rasta plaća u javnom sektoru, on se dogodio 2024. godine. Inflacija je bez daljnjega mogla biti manja – Vlada je mogla manje povećavati državnu potrošnju, kao i manje povećavati minimalnu plaću (minimalna bruto plaća je 2025. godine porasla 15,5, ove 8,2 posto). No, ne bi sve drugo ostalo isto, odnosno rast plaća bi bio manji u nekim dijelovima privatnog sektora, kao i rast mirovina”, objašnjava dalje.
Kada je riječ o aktualnoj turneji SDP-a i Možemo!, Grdešić i Pecnik slažu se da bi mnogo radije u prvom planu vidjeli rješenja koja nudi oporba umjesto napada na Plenkovića i HDZ.
“Naravno da treba prozivati HDZ i Plenkovića, ali tu prije svega treba istaknuti vlastiti plan izlaska iz krize” tvrdi Pecnik. Ova je kampanja svakako pozitivan pomak, dodaje, jer su napokon izašli među ljude.
“Smatram da Možemo! ima mnogo veći mobilizacijski potencijal jer može privući mlađe glasače dok za SDP ionako glasaju samo umirovljenici koji će za njega uvijek glasati. Sandra Benčić ovdje može puno napraviti u privlačenju novih glasača, a ako se vođenje kampanje prepusti Hajdaš Dončiću onda ‘Piši kući propalo'”, kaže Pecnik.
“Shvaćam kalkulaciju opozicijskih političara. Oni smatraju da trebaju inflaciju vezati osobno uz Plenkovića. S obzirom da je on već deset godina na vlasti, na neki način jest istina da je on odgovoran za to, kao i za sve drugo u Hrvatskoj. Ali radije bih volio vidjeti što opozicija sama predlaže, koji su njihovi planovi, ako dođu na vlast”, misli Grdešić. Dodaje da će oporba zateći istu tu inflaciju i da će se, ako ne bude imala plan, nastaviti s ad hoc mjerama.
Kada su u pitanju ekonomske politike, Pecnik misli da SDP ima jednog asa u rukavu, a to je Boris Lalovac, ministar financija u Milanovićevoj vladi: “Nije pretjerano atraktivan ni karizmatičan, ali ima vještine i zna što radi.”
Također, Pecnik zaključuje da odmak od povijesnih rasprava, svakodnevno prisutnih u javnoj sferi, i promjena smjera prema ekonomskim temama svakako označuju pozitivnu promjenu:
“Povijesne teme jesu bitne ali cijene prehrambenih proizvoda su ipak ono što utječe na svakodnevni život građana. Kada prosječni građanin čuje raspravu o nekoj povijesnoj temi samo će reći ‘ma daj ne zanima me, dosta mi je više tih rasprava’.”
Hoće li oporbene stranke uspjeti mobilizirati značajniji broj glasača mijenjajući retoriku od svakodnevnih povijesno-kulturnih prema ekonomskim temama, ostaje tek vidjeti. Obraćanje nekadašnjoj tradicionalnoj glasačkoj bazi socijaldemokratskih stranaka, radnicima i socijalno ugroženima, u svakom je slučaju pozitivan iskorak vodećih lijevih stranaka u Hrvatskoj. Pitanje je samo može li se, nakon godina odmaka od tradicionalnih lijevih politika, vratiti povjerenje onih koji su vjeru u socijaldemokraciju odavno izgubili.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
