Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike nedavno je uložilo žalbu na presudu Upravnog suda u Zagrebu, koji je stav nadležnih da istospolna partnerica nije istovjetna bračnom drugu ocijenio “restriktivnim tumačenjem” zakona. No samo nekoliko mjeseci ranije u gotovo istovjetnom slučaju Ministarstvo je postupilo upravo suprotno i obvezalo se poštovati sudske odluke.
U proteklom mjesecu ponosa, djeca s istospolnim roditeljima nastavila su se suočavati s administrativnim zaprekama jednakim pravima. U Zagrebu, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike te Zavod za socijalnu skrb obustavili su proces posvajanja za de facto majku koja odgaja dijete s njegovom biološkom majkom – svojom životnom partnericom.
Stav nadležnih je da istospolna partnerica nije istovjetna bračnom drugu te stoga nema pravo posvojenja, no Upravni sud u Zagrebu poništio je njihovu odluku i nazvao je “restriktivnim tumačenjem” zakona. Ministarstvo je zatim uložilo žalbu na tu presudu, iako je samo nekoliko mjeseci ranije u istovjetnom slučaju postupilo upravo suprotno te se obvezalo poštovati sudske odluke.
Ivana Svalina se zato nadala da će konačno postati punopravni roditelj vlastitom djetetu: “Nakon prethodne presude i činjenice da se Ministarstvo tada nije žalilo, iskreno sam vjerovala da je ova saga konačno pri kraju. Dobila sam reformacijsku odluku od Upravnog suda detaljno obrazloženu na osam stranica i zbilja sam smatrala da će Ministarstvo uvidjeti kako postupaju diskriminatorno”, kaže u razgovoru za H-Alter.
O svome je djetetu skrbila i prije no što se rodilo. Odlučila je zasnovati obitelj s partnericom te su prošle postupak medicinski potpomognute oplodnje. Istospolni parovi nemaju tu mogućnost u Hrvatskoj pa su to morale učiniti u inozemstvu. “Samo istraživanje i pronalazak adekvatnog načina počeli su davno prije djetetovog rođenja. Uložile smo mnogo truda, vremena, planiranja i novca kako bismo uopće došle do mogućnosti da postanemo roditelji”, ističe Svalina.
Njezino je dijete čitavog svog života odgajano u istoj obitelji, koja ga je zaista i željela. Kako navodi presuda, to “dijete faktično živi u stabilnoj obiteljskoj zajednici s oba partnera, a navedeno proizlazi i iz činjenice da je sud utvrdio podobnost tužiteljice za ostvarivanje roditeljske skrbi pa se odbijanjem odnosno obustavom posvojenja ne štiti dijete već suprotno, takvo dijete ostaje bez pune roditeljske zaštite, nasljednopravne sigurnosti, sigurnosti u slučaju smrti biološke majke”. Odluka Ministarstva i Zavoda da obustave proces posvojenja, prema sudu, protivna je upravo najboljem interesu djeteta na kojeg se poziva.
S obzirom na to da je institucije trenutno ne prepoznaju kao majku već kao partnericu-skrbnicu, Svalina svome djetetu ne može ostaviti nasljedstvo i pružiti mu srodna prava. Prema Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola, sta partnerice-skrbnice donosi joj sve trajne obveze roditelja nakon smrti partnerice koja je biološki roditelj, a iznimno i za života kada je drugi biološki roditelj nepoznat, što je čest slučaj s potpomognutim oplodnjama. Ta joj kategorija donosi određena prava, ali ne i osiguranje obiteljskog srodstva samom djetetu: “Posvojenje je znatno stabilniji pravni odnos, ono je trajno i može se raskinuti samo iznimno, sudskom odlukom i uz vrlo stroge zakonske pretpostavke. Nasuprot tome, partnerska skrb može prestati. Posvojenjem dijete ne stječe pravni odnos samo sa mnom, nego i s mojom obitelji. To znači da postaje unuka i nećakinja te ulazi u krug zakonskih nasljednika moje obitelji, što trenutno nije slučaj”, razjašnjava Svalina.
U spomenutom istovjetnom slučaju, čija je presuda postala pravomoćna u ožujku 2026., Upravni sud navodi da, prema Obiteljskom zakonu, dijete može posvojiti izvanbračni ili bračni drug biološkog roditelja te da su “pravni učinci životnog partnerstva gotovo identični pravnim učincima braka s nekim iznimkama koja se prvenstveno odnose na pravni položaj djece”. Iako zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola ne predviđa mogućnost posvojenja biološkog djeteta partnera ili partnerice, Obiteljski zakon to izrijekom ni ne zabranjuje, što status istospolnih roditelja ostavlja podložnim interpretaciji.
U takvoj je slici stvari predmetan samo spol roditelja, a ne i njihova kompetentnost. Sudska odluka iz ožujka zato navodi da je tretman de facto majke diskriminatoran, što temelji na Zakonima o ravnopravnosti spolova i suzbijanju diskriminacije, Ustavu, sudskoj praksi EU i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava. Iz njih, prema tekstu presude, proizlazi da “razlika u tretmanu osoba koje se nalaze u relativno sličnim situacijama, a koja se temelji isključivo na razmatranju seksualne orijentacije, u svijetu današnjih društvenih standarda i civilizacijskih dosega, predstavlja oblik diskriminacije”. Bitno je pritom imati na umu da u Hrvatskoj već postoji pravo na posvojenje koje ne ovisi o seksualnosti – Visoki upravni sud još je 2022., u presedanskom slučaju, utvrdio da “istospolni partneri mogu ravnopravno pristupiti postupku posvajanja djece i pritom ih se ne smije diskriminirati prema spolnoj orijentaciji.”
Unatoč tome što je, dakle, to nediskriminatorno pravo već ustanovljeno, u praksi se situacija nije promijenila dovoljno da bi dugoročno osigurala djecu koju pogađa. Kako u priopćenju o trenutnoj žalbi resornog Ministarstva navodi predsjednik udruge Dugine obitelji Daniel Martinović, istospolni roditelji “prve su postupke pokrenuli još 2017. godine. Osam godina kasnije još uvijek raspravljamo o tome smiju li djeca u duginim obiteljima imati ista prava i istu pravnu sigurnost kao druga djeca. To je porazna činjenica za svaku državu koja tvrdi da joj je stalo do djece.” Podsjetimo, demografska kriza u državi je toliko gorka da se rješava poticanjem povratka dijaspore i pronatalnim mjerama – naravno, za hetero parove – a “obitelj” i “život” se ču(va)ju na svakom koraku. U RH trenutno također postoji oko 3000 nezbrinute djece, od čega ih uvjete za posvojenje godišnje ispunjava oko 500. Prema statistici Ministarstva, prošle ih je godine posvojeno tek 152, dok u registru čeka više od 1000 roditelja.
Ovu poraznu sliku upotpunjuju i druge sudske odluke u slučajevima djece istospolnih roditelja. U Sisačko-moslavačkoj županiji, ženski je par hrvatskih državljanki tražio upis obje partnerice kao majke djeteta u maticu rođenih. Za to su imale i temelja – sklopile su životno partnerstvo u rodnoj zemlji 2015., brak u Njemačkoj 2019. te dobile dijete godinu dana poslije, ponovno u RH. Partnerica biološke majke je iste godine posvojila dijete u Njemačkoj, no njihov je zahtjev za upis partnerice kao roditelja u materinjoj zemlji “odbijen uz argumentaciju kako su u RH pravni odnosi roditelja i djece uređeni odredbama Obiteljskog zakona iz kojih jasno proizlazi tko se smatra majkom, a tko ocem djeteta”. Roditeljstvo se ponovno, dakle, ne priznaje, i to samo na temelju spola.
Presuda ovog slučaja kao drugi svoj argument navodi upravo Zakon o životnom partnerstvu, tj. status partnera-skrbnika, tvrdeći da samo postojanje te kategorije pokazuje “da pobijanom odlukom nije počinjena diskriminacija”. Ipak i istovremeno, sud “jasno i nedvojbeno dolazi do zaključka da se odnos ‘roditelj (posvojitelj) – dijete’ znatno razlikuju od odnosa ‘životni partner koji ostvaruje roditeljsku skrb – dijete’”. Samo postojanje kategorije partnera skrbnika u ovoj interpretaciji osigurava jednako pravo roditeljske skrbi, ali s druge strane blokira roditeljski status koji bi djetetu omogućio pravno osiguranje srodstva. Krajem iste godine Sud Europske unije odredio je da sve države članice moraju priznati istospolne brakove sklopljene u inozemstvu, čime bi i RH morala priznati brak ovih partnerica i razmotriti pitanje njihove djece.
U Rijeci 2023., praksa nadležnih bila je ista, no sudska odluka upravo obrnuta – sud je utvrdio da se neupisivanjem roditelja u maticu rođenih krše prava djeteta. Dvije su majke htjele u tuzemne matične dokumente upisati oba prezimena svog djeteta rođenog u inozemstvu, no Ministarstvo pravosuđa i uprave je to odbilo. Upravni sud je poništio odbijenicu uz argument da bi “slučaj kad bi dijete bilo upisano sa različitim prezimenima, mogao dovesti do ozbiljnih neugodnosti u profesionalnom i privatnom životu djeteta, a uzevši u obzir da će dijete tijekom života i školovanja ishoditi razne potvrde, diplome i certifikate koji će u tom slučaju glasiti na različita imena”. S obzirom na to da dijete prebiva u rodnoj zemlji, ali i ima pravo na hrvatsko državljanstvo, “prijava u predmetni registar sa različitim prezimenom od onog upisanog u [rodnoj zemlji], mogla bi dovesti do ozbiljnih neugodnosti te [djetetu] otežati dolaske ukoliko se [njegovi] identifikacijski dokumenti razlikuju po pitanju osobnog imena.” Drugim riječima, nepotpuno ime u dokumentima moglo bi ograničiti djetetu pravo na slobodno kretanje.
Ministarstvo i ovdje tvrdi da žena ne može biti upisana kao drugi roditelj, no protivna presuda značajno navodi da je ta tvrdnja “neosnovana” te suprotna nizu odredbi uključujući i Povelju Europske unije o temeljnim pravima te Ugovor o funkcioniranju Europske unije: “Uskratom prava [djeteta] da se [nebiološka majka] u predmetnom registru upiše kao njezin roditelj, koja je kao takva upisana u registru [rodne zemlje djeteta], značilo bi kršenje prava djeteta na slobodu kretanja i na vođenje normalnog obiteljskog života”. U ovoj interpretaciji, hrvatska kategorija partnera-skrbnika ne može prednjačiti interesima i pravima djeteta, a dijete ne može ostati bez upisa svojih roditelja u registar samo na temelju njihovog spola. No kako vidimo čak i iz laičke perspektive, ovakve su presude rijetkost te djeca u Hrvatskoj rođena u istospolnim obiteljima ostaju u limbu između kategorija roditelja, posvojitelja, skrbnika i partnera-skrbnika, dok sustav i može i ne mora priznati dio njihovih roditelja te djetetu i pruža i oduzima pravnu zaštitu.
Istovremeno i kako je također vidljivo u sudskim odlukama, partnerska se skrb redovito odobrava životnim partnericama, često uz rečenice poput one da se zasnivanjem roditeljske skrbi zasnivaju i “trajna prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece i njihovih potomaka”. No ponegdje tu formulaciju prati i dodatak “da životni partner, koji stječe skrb nad djetetom, ne postaje njegov roditelj te se sukladno tome ne uvodi u matične evidencije kao roditelj”, već se u njih upisuje samo bilješka o partnerskoj skrbi. Redovito se pritom radi o obiteljima s kojima zavodi za socijalnu skrb obavljaju terenski uvid te u izvješćima opisuju domove pune roditeljske ljubavi. Za primjer, u jednom od tih rješenja stoji: “Zavod je uočio topao i brižan odnos partnerica, podržavajuće obiteljske okolnosti te podršku obitelji u partnerstvu”.
Kako pokazuje ovaj pregled, strogo držanje binarnih kategorija i ideološki upliv zastarjelih dogmi o spolovima ne prate stvarnost u kojoj žive djeca ove države. Parovi koje ovdje opisujemo odgajaju djecu koju su birali imati, koja im se nisu dogodila biološkom slučajnošću ili prisilom, i za čiju budućnost u demografski ugroženoj Hrvatskoj zaista brinu. U paradoksu države koja se zalaže za život i obitelj, ovi roditelji i moraju i ne mogu posvojiti vlastitu djecu.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.