Nije neprilično staviti rušenje aviona s Wagnerovom vrhuškom u kontekst predstojećih izbora 2024. godine i u Rusiji, i u SAD-u i u Uniji, pa se i u tom slučaju otvara cijeli niz upitnika i kalkulacija.
Poslije bitke je generala za izvoz. Baš kao što je i nogometnih izbornika i uoči i poslije svake utakmice. Pa se nije čuditi ni stranima niti domaćim medijima – koji prenose strane, a vječnim su domaćim „stručnjacima“ šlagvort za „analitičku prosudbu“ (sic transit) – što naveliko pametuju o tomu zašto/kako je nerazjašnjenom nesrećom privatnog aviona na letu Moskva – Sankt Peterburg likvidiran Jevgenij Viktorovič Prigožin zajedno s dvojicom najviših zapovjednika ruske privatne, plaćeničke vojske Wagner. (Ime, je li, po Hitlerovom najomiljenijem skladatelju, Richardu Wagneru, autoru glazbenih drama „Rajninog zlata“, „Die Walküre“, „Siegfrieda“ i „Sumraka bogova“ u sklopu nacionalne tetralogije „Prsten Nibelunga“.) Sada, ostaje dojam, svi su sve znali unaprijed: „Ruski car“ Vladimir Vladimirovič Putin ništa ne oprašta, kamoli Prigožinovu dosad još nerazjašnjenu „lakomislenost“ lipanjskim maršem wagnerovaca na Moskvu, pri čemu je ubijeno 13 vojnika redovnih ruskih oružanih snaga. Navodno, pobuna nije bila usmjerena protiv Putina, nego protiv ministra obrane Sergeja Šojgua i vojnog vrha koji da su „krivi za loše stanje ruske specijalne vojne opercije u Ukrajini“.
Sada su se pak – kada je Prigožin s najbližim suradnicima u plamenu pao s neba nedaleko nekog sela u regiji Tver, cca 200 kilometra od Moskve prema Sankt Peterburgu i nitko od 10 putnika i članova posade nije preživio – zapadni mediji naveliko su se raspisali, a trbuhozbore četiri-pet uvijek istih hrvatskih „stručnjaka“ u uvijek istim medijima, sic transit – da se „Ruski car“ Vladimir Vladimirovič Putin osvetio Prigožinu. Tvrde, ubio ga je, ali za to – nema dokaza. Dapače, nema dokaza ni za to da je Wagnerov vlasnik, „Putinov kuhar“, kriminalac i „poduzetnik“ bio u srušenom zrakoplovu. Iz američkih se „obavještajnih“ krugova tvrdi i to da privatni Wagnerov zrakoplov nije oboren raketom zemlja-zrak, što spada u istu sferu rekla-kazala IPD-a kao i rašireno nagađanje o tomu da je avion srušila tempirana bomba ili nekakav tehnički kvar, odnosno neki drugi incident za vrijeme leta. Jamačno je Putin jedini koji zasad točno znâ je li Prigožin poginuo i, ako jest, kako je poginuo i zašto je poginuo. I ne bi bilo ništa neobično da Putin ostane i ubuduće taj jedini koji će znati istinu o sudbini kontroverznog lika iz svoje neposredne blizine.
Sve drugo – osobito medijsko pripetavanje o događaju koji je bio uzbudio globalnu javnost, ali i izazvao iskrenu ili hinjenu opću žalost u dijelu te javnosti – spada u kategoriju kakofonične larpurlartologije. Čak se i šef zloglasne američke tajne službe CIA-e William Joseph Burns požurio biti generalom poslije bitke, pa medijima dao obznaniti kako je „još u lipnju poslao poruku Prigožinu o tomu što mu Putin priprema“ u znak osvete za naprasno zaustavljen marš wagnerovaca na Moskvu. Nikad nije nitko bio uvjerljivo razjasnio zašto je Prigožin isti dan odustao od Moskve, a Putin ga navodno pomilovao i pustio u Bjelorusiju. Najveći se pak dio zapadnih kalkulacija i procjena o tomu o čemu se zapravo radilo pokazao se lošim i netočnim. Sasvim primjereno proturuskoj histeriji koja bi imala opravdati SAD/EU/NATO-ov rat protiv Rusije u Ukrajini zbog „ruske ničim izazvane agresije“, sic transit. Rat koji je osobito tragično Europu bacio na koljena: inflacijom, recesijom, energetskom i krizom hrane, većom i strašnijom ugrozom mira i sigurnosti u svijetu no ikad u povijesti…
Željko Trkanjec će u Jutarnjem listu, neupućen u pozadinu svega što se uistinu dogodilo i još se ima dogoditi ne samo u Rusiji i odnosima sa SAD-om i ostatkom proameričkog Zapada, bubnuti onako von oben da je „Prigožin zaboravio da se u svijetu podzemlja izdaja nikad ne zaboravlja niti pušta nekažnjeno“. Sic transit. Rusija danas nije Chicago iz doba Al Caponea, kumova i vatrenih „obiteljskih“ šaketanja radi kontrole unosnih kriminalnih poslova niti je Putin u obračunu s neistomišljenicima, obično zapadnim trojanskim konjima, više besprizoran od Williama Burnsa koji je na čelu dozlaboga griješne strukture što arči milijarde dolara na ubojstva po svijetu, destabilizacije režima, podmićivanje/korumpiranje korisnih budala u politici i vojsci radi „demokratskih“ prevrata, uhićenja bez naloga i suda, torture, sijanje svakovrsnog zla i pogibelji… Ubiti, je li, iranskog znanstvenika u tuđoj zemlji, to je u redu!? Zažmiriti na zločin saudijskog „prijatelja“ (inače dobrog platiše američkog oružja, sic transit), koji je svog kritičara iz The Washington Posta dao zvjerski raskomadati u istanbulskom konzulatu, rastopiti u kemikaliji i proliti u kanalizaciju – i to je u redu!?
Novinari i na Zapadu i na Istoku, pače, najveći ih broj ne shvaća ili žmiri nad činjenicom da je globalna tzv. mainstream politika, ne od danas, čak ni od jučer, zapravo jedno veliko kriminalno podzemlje u kojemu vedre i oblače samo crni anđeli. Pa onda ni Putina nema bez Bidena i obratno, ni CIA-e nema bez KGB-a/FSB-a i obratno. To je zlo. Zlo se lijepi na zlo i zlo se hrani zlom. U tomu vrzinu kolu nema nedužnih koji imaju moralno pravo dernjati se: „Neka visi Pedro!“ Na neki zazoran način, svi su Pedro i svima je Pedro smokvin list za sakriti vlastitu sramotu kada ju ne mogu delegirati drugomu. Prigožinova smrt – bez obzira je li žrtva Putinove ili čije već osvete, odnosno tehničkog kvara u zrakoplovu, ako je doista mrtav, a ne „mrtav“ – politički je i medijski odmah postala sredstvom vrlo primjetne manipulacije kojom će i ovi i oni akteri pokušati izvući nekakvu korist, a suština stanja stvari u biti se neće promijeniti. Smrt Wagnerova šefa isuviše je beznačajan događaj u globalnim odnosima dviju ključnih gospodarica sudbine svijeta – Amerike i Rusije – čije ekonomsko, vojno, geostrateško i ino rivalstvo neće prestati. Dapače, možebitno se samo još više dramatizira upravo da neki prstom sudbine u jednom trenutku Putina iseli iz Kremlja i Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. u Ovalnom uredu zamijeni novi demokratski/republikanski predsjednički pobjednik.
Nije neprilično staviti rušenje rečenog aviona s Wagnerovom vrhuškom u kontekst predstojećih izbora 2024. godine i u Rusiji, i u SAD-u i u Uniji, pa se i u tom slučaju otvara cijeli niz upitnika i kalkulacija o možebitnoj (čijoj?) koristi. Na Zapadu će i u Kijevu (npr. savjetnik ukrajinskog šefa države Mihajlo Modoljak na platformi X) reći da je „Prigožinovo ubojstvo Putinova poruka ruskim elitama“ da pripaze kako će glasati, jer „Putin nikomu ništa ne oprašta“. U SAD-u pak, gdje se Biden uoči izbora trsi iz petnih žila napakirati zatvorske rešetke svomu jedva jedvice pobijeđenu prethodniku Donaldu Johnu Trumpu, najopasnijem abonentu na novi predsjednički mandat u Bijeloj kući, drže se rezerviranije u ocjeni toga što se dogodilo Jevgeniju Prigožinu. „Nisam iznenađen“, reći će Biden. „U Rusiji se ne događa mnogo toga iza čega ne stoji Putin“. Ali, tvrdi, „ne znam dovoljno da bih znao odgovor“. Je li, o padu Prigožinova aviona. U Moskvi slična suzdržanost: Putin je opovrgao bilo kakvu svoju ulogu u možebitnoj likvidaciji šefa svoje plaćeničke vojske, tek je drugi dan od te nesreće izrazio sućut Prigožinovoj obitelji te uopće nije reagirao na neka potiha nagađanja o tome je li netko iz neposredne Prigožinove sredine iz nekih „svojih“ razloga organizirao ubojstvo prvog wagnerovca.
U međuvremenu je u Moskvi osvanuo punkt na kojemu se prima sućut građana u povodu tragičnog događaja. To možda nešto znači, a možda i ne ali vrijedi zabilježiti kao indikativnu činjenicu. Ako Putin i jest izvršio svoju nepisanu/neobjavljenu smrtnu presudu Prigožinu zbog toga što se odmetnuo te maršem na Moskvu podragao protuputinovske animoziteta na Zapadu, to se nikad neće moći dokazati. Kao što se ničim uvjerljivim nije uspjelo dokazati – osim objeda i pretpostavki – kako je „Ruski car“ uspio eliminirati iole učinkovitiju političku oporbu, neposlušne oligarhe, samostalnije medije, pridobiti potporu solidne dvije trećine biračkog tijela, uvjeriti Ruse da ih je Zapad napao u Ukrajini te si trasirati put na vlasti. Jamačno do 2036. godine. Vladimir Vladimirović je ne samo balvan u oku zapadnih jastrebova nego i kvadratura kruga zapadnim političarima koju desetljećima nisu sposobni riješiti inteligentno. Neće ni ratom u Ukrajini, koju bezdušno – inkasirajući enormnu financijsku korist već sada i računajući višestruko više sutra, kada rat prestane – dopuštaju umirati u ognju, dimu i pepelu. Čemu je uvelike pridonio i Wagnerov Prigožin uz, je li, puni angažman pronacističkih/banderističkih ukrajinskih „domoljuba“ tipa postrojbe Azov.
Prema pisanju Jutarnjeg lista, „Kremlj i ruska politika su tihi. Točno, već neko vrijeme se ne oglašava Dimitrij Peskov, glasnogovornik ruskog predsjednika Vladimira Putina, pa je upitno i tko bi se oglasio, ali taktika političkog vrha je razumljiva: nesreća koja nas se ne tiče. Mediji slijede tu politiku pa će mrežne stranice ruskih medija donositi dodatne podatke o padu zrakoplova u kojem je stradao Prigožin i ostali lideri Wagnera. Nesreća privatnog zrakoplova, tako glasi zajednički zaključak. Nema se tu što vidjeti, ljudi, mirno se raziđite. Razlog više da se povjeruje kako je riječ o planiranoj operaciji. William Burns, direktor CIA-e, rekao je nakon Wagnerove pobune u lipnju da bi na Prigožinovu mjestu pazio što jede. Putin je ovj put odlučio da se ne smije dopustiti bilo kakva pogreška, nema trovanja (Navalni im je preživio), nego se igra na sigurno, pad zrakoplova se ne može preživjeti. Avion je prije pada bio na visini od 8000 metara“. Moskva, ne bez razloga, optužuje Zapad za insinuacije po „već poznatom obrascu“, izmišlja tzv. teorije zavjere, a nadležna tijela provode temeljitu istragu o padu aviona i pogibiji 10 putnika i članova posade. Par je dana kasnije službeno objavljeno: „Istraga je pokazala da je Jevgenij Prigožin poginuo u avionskoj nesreći“.
E sad, druga je stvar je li to istina ili tek način što ga Moskva smatra učinkovitim za parirati „činjenicama“ zapadnih političara i medija koji su možda na tragu istine. Jamačno će biti u pravu oni koji drže da su Wagnerovi plaćenici – zajedno s Prigožinom i zapovjednom strukturom – bili i dosad pod nadzorom ruskog režima, njegovih sigurnosnih službâ GRU-a (vojna) i FSB-a te će s novim prigožinima to ostati i ubuduće. Ne samo na afričkom tlu, gdje su razgranali vrlo unosne „poslove“, uključivo burne događaje u Nigeru dolaskom na vlast protuzapadne vojne hunte. Treba biti oprezan kad se tako nadobudno na Zapadu tvrdi o nekakvoj pacifikaciji te plaćeničke vojske upravo „ubojstvom trojice najvažnijih wagnerovaca“ u „podmetnutoj avionskoj nesreći“. Oni su i dosad bili u Putinovoj vojnoj strukturi. Mada s puno više slobode u prisvajanju dobara na privremeno zaposjednutim područjima te profita u „poduzetničkim“ poslovima koji su Wagnerovu vrhušku učinili milijarderima. I ta interesna simbioza Kremlja i Wagnera, ma kako izgledala izvana, ostat će i dalje. S Putinom ili bez Putina, s Prigožinom ili bez Prigožina. Lova vrti gdje burgija neće, kaže mudar pûk, a kriminal i politika su brat i sestra.
Britanski The Ekonomist, međutim, nagađa kako bi „Prigožinova smrt mogla pomoći konsolidaciji Putinove moći“, odnosno „ojačati mit o vođi Wagnera kao domoljubu koji govori istinu i destabilizirati proratno biračko tijelo otuđujući njegove sljedbenike i zagovornike“. Prvo, Putinova moć nije dekonsolidirana niti su mu Jevgenij Prigožin i njegovih dvadesetak tisuća plaćenika, unovačenih kriminalaca i kojekakvih avanturista željnih ratničkog provoda i helikopterskog novca, bili ozbiljna prijetnja. S njima bi se, doduše uz dosta gubitaka, lako obračunala samo Putinova tzv. garda koja broji i 300.000 odanih i vrhunski vojno izdrilanih pripadnika. Drugo, Putinovo većinsko biračko tijelo sasvim je uvjereno – nikakva Prigožinova ili tako neka slična smrt ne može ga razuvjeriti – da je njihova domovina napadnuta ukrajinskom ratnom provokacijom, pa je stvar života i smrti hoće li se obraniti. Naime, većina Rusa je svjesna toga kako Zapad/SAD desetljećima vodi protiv njih vrlo agresivnu, imperijalnu politiku. Najprije, je li, prema SSSR-u već od 1946. godine, pa prema Rusiji netom po raspadu komunističkoga Istočnog bloka i Varšavskog ugovora, udarne vojne šake suprotstavljene kapitalističkom NATO-u.
Time Zapad/SAD, uvjereno je većinsko rusko biračko tijelo – to priznaju i zapadni političari tvrdnjom o autokratskoj kontroli javnog mnijenja i oštroj eliminaciji bilo kakvog otpora režimu – izravno ugrožava političku volju i živote blizu 150 milijuna žitelja Ruske Federacije, a Putina se smatra uvjerljivo jedinim koji se znâ učinkovito suprotstaviti neonapoleonskim i neohitrerovskim invazijskim armijama. Najveću zemlju na svijetu nikada nitko u povijesti nije pokorio, nametnuo joj svoju vlast i vazalski status te je suludo očekivati da će to sada biti moguće udruženomu proameričkom Zapadu. Ne samo zato što je Rusija pojedinačno najmoćnija nuklearna sila na Kugli koja se neće libiti – pritijesni li ju se egzistencijalno uza zid, stane li SAD/NATO Putinu na bolno kurje oko – upotrijebiti oružje sudnjeg dana nego i zato što je ruski narod više od ikoga na Starom kontinentu iskusio bič hude povijesne sudbine, „uvježbao“ najgore patnje, izdaje i žrtve u obrani svoje slobode i nacionalnog identiteta. To je kapital na kojemu su katastrofalno već (po)lomili zube mnogi svjetski imperiji, pa…
Protivno pametovanju prekooceanskih i zapadnih političara iz ruskoga neposrednog susjedstva, Putinu nije trebalo ubiti Prigožina i obezglaviti Wagnerovo zapovjedništvo eda bi, je li, „prestrašio svakoga tko je bio potajno priželjkivao Prigožinovu pobjedu“ budući da „nema uzajamnog povjerenja među ruskom elitom te nema istinske zajedničke ideologije izvan osobnog interesa“, jer „Ruski car“ unutar svoje zemlje nema ozbiljnu oporbenu prijetnju ni u politici, ni u vojsci niti među oligarsima koji su mu ostali vjerni. Zašto? Zato što je taj bivši agent KGB-a, otkako se vinuo na vlast u Kremlju, sustavno uklanjao sve političke, medijske i ine prepreke svojoj viziji ruskog imperija kao svjetske velesile kojoj s pravom pripada mjesto u svijetu barem kakvo je svojedobno pripadalo SSSR-u u hladnoratovsko doba blokovskih podjela. Za razliku od SAD-a – koji sa zapadnim ancilama iz EU-a, Australije i Kanade sljepački jaše na posustalom kljusetu America First! – Putinova Rusija ulazi u saveze, npr. BIRCS (Brazil, Indija, Rusija, Kina i Južna Afrika, uskoro i Egipat, Etiopija, Argentina i još neke zemlje), koji već sada ima veći udio u globalnom BDP-u od bogataške proameričke skupine G-7 te zagovara multipolarni novi tzv. svjetski poredak.
Prigožinova je smrt u svmu tomu – bez obzira je li ga likvidirao Putin, netko od wagnerovaca tko puca na njegovo nevjerojatno unosno zapovjedno mjesto ili je avionsku havariju skrivio neki tehnički kvar – značenja uboda komarca u slonovu slabinu. Vrijeme će, jamačno vrlo brzo, pokazati i proameričkom Zapadu i ostatku Kugle da se ništa bitno i bez Putinova toucha neće promijeniti na štetu kremaljskog režima ni na unutarnjem političkom planu niti na ukrajinskoj bojišnici, a još manje u političko-ekonomsko-vojnom oktogonu, gdje se nastavlja nemilosrdno, je li, šaketanje/nogatanje Washingtona i Moskve. Doduše, na štetu cijelog svijeta, ali treba pitati taj svijet zašto to trpi. Odnosno, zašto narodi koji to plaćaju drastičnim padom životna standarda i induciranim strahom od mogućega sudnjeg dana trpe avanturističku neozbiljnost svojih političkih vođa. U tom grmu leži zec, ne u Prigožinovoj naprasnoj smrti o kojoj samo Vladimir Vladimirovič znâ potpunu istinu.
