O kršenju prava djece, o čijoj sudbini odlučuju suspektni nalazi psihološko-psihijatrijskih vještačenja i neprofesionalno ponašanje institucija.
U drugom dijelu priče o tome kako se krše ljudska prava osoba, pogotovo djece, o čijoj sudbini odlučuju suspektni nalazi psihološko-psihijatrijskih vještačenja i neprofesionalno ponašanje institucija, donosimo kako je otac koji se godinama bori za skrbništvo nad djetetom neutemeljeno proglašen psihičkim bolesnikom te kako socijalni radnici, policajci i suci umjesto profesionalnog obavljanja posla „navijaju“ za jednog od roditelja u sukobu oko skrbništva nad djecom. To je i priča što sve jedni drugima čine roditelji koji se spore oko skrbništva, najveću štetu nanoseći djeci.
Fokus ove priče je na alarmiranju stručne i opće javnosti na postojanje mnogih tisuća djece u Hrvatskoj koja, neprimijećena, žive u paralelnom svijetu pomiješanih emocija, anksioznosti, strahova i roditeljskog ponašanja iz noćnih mora.
Zbog toga donosimo stvarne priče s dokazima, ali bez spominjanja imena „negativaca“ i ostalih sudionika opisanih događaja kao i bez točnih odrednica mjesta radnje (svi podaci su poznati autoru teksta). Dovoljno su jaki dokumenti koji pokazuju da su djeca najveće žrtve prekinutih veza njihovih roditelja, a da institucije ne rade uvijek svoj posao. Štoviše, nerijetko dodatno štete djeci neprofesionalnom postupcima koji uključuju i kaznena djela.
Jedan otac optužio je vještaka da je zbog njegovog nalaza, nakon nekoliko godina zajedničke skrbi nad djetetom, sud potpuno oduzeo pravo skrbništva ocu dodijelivši ga majci.
U tom vještačkom nalazu otac je proglašen manipulatorom, uz više drugih vrlo negativnih ocjena njegova karaktera, pa čak i psihičkim bolesnikom, te je dijete dodijeljeno na potpunu skrb majci iako je željelo ostati s ocem. Da bi dokazao da je nalaz vještaka kojega je angažirao sud namjerno štetan po njegove interese, taj je otac samoinicijativno otišao na testiranje kod više psihijatara od kojih su neki i sudski vještaci.
Autoru ovog teksta dostavio je nalaze pet vještaka. Svih pet nalaza je slično, a njihova je bit da se ne spominje niti jedan od zaključaka iz nalaza koji je oca diskvalificirao kao skrbnika djetetu. Međutim, sud nije uvažio te dokaze već je i dalje u potpunosti dao povjerenje nalazu vještaka u tom slučaju, štiteći time i svoju odluku temeljenu na neistinitim vještačkim tvrdnjama.
Postoji i mnoštvo drugih ozbiljnih primjedbi vještačenih osoba koje dovode u pitanje utemeljenost vještačkih nalaza. Više roditelja je reklo da je prostor u kojem su vještačeni bazdio po alkoholu, a po izgledu i ponašanju vještaka uvjereni su da je vještak bio pripit. Ta je tvrdnja praktično nedokaziva, kao i mnoge druge optužbe o ponašanju vještaka kad su vještačene osobe bile same s vještacima. Međutim postoje mnoge pisane tvrdnje da neki vještaci ne dopuštaju da se pisani odgovori na pitanja, što je dio vještačenja, pišu kemijskom, nego samo grafitnom olovkom.
To je lako dokazati uvidom u dokument koji je dio vještačenja, ali svi koji su se autoru ovog teksta potužili da im se upravo to dogodilo tvrde da su sve institucije kojima su se žalili ignorirale njihove pritužbe, što je vidljivo i iz dokumenata koje su dostavili. Jedna fakultetska profesorica ispričala je da je shvatila zbog čega je morala pisati svoje odgovore olovkom čiji se otisci mogu brisati tek kad je vidjela vještački nalaz u kojem stoje njezine navodne izjave koje su izmišljene i za nju nepovoljne. Sličnu priču ponovilo je više roditelja, o čemu autor ovog teksta ima i pisane izjave.
Sudovi koji odlučuju na temelju spornih vještačkih nalaza koji su ključni u odluci o dodjeli skrbništva tužbe nezadovoljnih roditelja ocjenjuju neopravdanima, ako do njih uopće dođu jer većina već u startu DORH ne prihvaća. Istovremeno sudovi trebaju kontrolirati rad istih tih vještaka što čini zatvoreni institucionalni krug moći. Ali to je samo dio optužbi roditelja koji tvrde da su u sporovima oko skrbništva nad djecom zakinuti krivnjom institucija, što u konačnici šteti njihovoj djeci čiji su skrbnici postali čak i obiteljski nasilnici zbog čijeg je ponašanja i prekinuta veza djetetovih roditelja.
Da bi dokazali da su u pravu u sporu oko skrbništva nad djecom roditelji su spremni na sve. Između ostaloga, autor ovog teksta u posjedu je mnogih sati tajno snimljenih razgovora iz kojih jasno proizlazi da su predstavnici institucija koje bi trebale štiti ljudska prava svoju moć zloupotrebljavali da bi pomogli jednom od roditelja u sporu, a u konačnici – na štetu djeteta. Te snimke koje su rezultat tajnog snimanja, u pravilu nisu dokaz na sudu, a tajno snimanje je i kazneno djelo. No ono što je na njima zabilježeno nedvojbeno svjedoči o tome da nekim policajcima, socijalnim radnicima i sucima ništa ne znači profesionalna obveza te da ih nije niti najmanje briga za dobrobit djeteta.
Postoji tako snimka iz sudnice na kojoj se čuje kako je sutkinja otpravila majku i oca da na hodniku pričekaju dok ona telefonski provjeri može li vještakinja doći na ročište u terminu za koji su potvrdila prisustvo oba roditelja djeteta o čijoj se skrbi odlučuje. Snimka je loše kvalitete, ali se jasno razaznaje da sutkinja nije s vještakinjom samo dogovorila termin dolaska u sudnicu nego joj je govorila o ocu kao o osobi koja nije zaslužila skrbništvo. Dakle, sutkinja koja treba donijeti pravičnu odluku o skrbništvu temeljenu na stručnom mišljenju liječnice toj liječnici, neizravno, ali sasvim jasno, sugerira tko je od roditelja njezin favorit.
Ta je snimka nastala tako što je otac ostavio mobitel s upaljenim snimačem kad je izlazio iz sudnice da bi na hodniku, s bivšom suprugom, čekao da sutkinja dogovori termin dolaska vještakinje na raspravu, No, autor ovog teksta ima i snimke koje su mogle biti načinjene jedino uz pomoć profesionalne opreme za prisluškivanje. Do nje nije nemoguće doći, a više sati preslušanih snimki dokazuje da se ta oprema koristi i u roditeljskim svađama oko skrbništva nad djecom.
Dio tih snimki visoke kvalitete rezultat su toga što je jedan roditelj prisluškivao razgovore drugog roditelja. Snimke traju između nekoliko minuta pa sve do više od pola sata. Uz neobavezna čavrljanja o svakodnevnim obvezama, te tračanja poznanika, dio tih razgovora odnosi se i na prepričavanje dešavanja oko sporova za skrbništvo.
U jednom od tako snimljenih razgovora ženska osoba izgovara i to da je platila da bi pobijedila bivšeg supruga u borbi za skrbništvo nad djetetom. Spominje i iznos, ali nije jasno kome je platila i je li novac uzela jedna ili više osoba. Glas sugovornice ili sugovornika se ne čuje, ali iz sadržaja razgovora logično je zaključiti da ta druga osoba od ranije zna kome je plaćeno pa to i ne pita.
U drugom tajno snimljenom razgovoru ženska osoba govori nepoznatom nekom da je “danas petak, a u ponedjeljak će mu (bivšem suprugu – op. a.) otići ovršiti dijete, a on niti ne zna”. Ne samo da je majka djeteta znala da će socijalna služba nekoliko dana kasnije uzeti njezinom bivšem suprugu dijete, a da on o tome nije imao pojma, nego se još i radovala tome što on u trenutku dolaska socijalnih radnika neće biti kod kuće. I zaista, u ponedjeljak dok je otac bio na poslu, a dijete školskog uzrasta samo u stanu, socijalni radnik praćen policajcima došao je u njegov stan po dijete.
U preslušanim snimkama može se, između ostaloga, čuti kako muška osoba naziva policijskog načelnika raspitujući se zbog čega se odlaže ovrha jednog djeteta. Iz sadržaja razgovora jasno je da je pozivatelj član obitelji majke djeteta kojoj dijete treba biti dovedeno po sudskoj odluci, nakon što bude oduzeto ocu.
Čovjek koji je nazvao poziva se na poznanstvo s načelnikom koji mu objašnjava da policija ne odlučuje o provođenju ovrhe već samo asistira u slučajevima kad za to postoji sudski nalog, ali da će provjeriti što se dešava. Nakon nekoliko dana isti muškarac ponovo zove policijskog načelnika koji mu govori da je pokušao provjeriti, ali da stvari stoje onako kako mu je rekao prvi put i da termin provođenja ovrhe nije stvar policije.
Prije nego što je razgovor prekinut pozivatelj govori ružne stvari o djetetovu ocu, a policijski načelnik mu kratko povlađuje, ali bez posebnih komentara i jasno je da mu taj razgovor nije ugodan.
Na drugoj snimci, za koju nije jasno je li nastala prije ili poslije razgovora s policijskim načelnikom, isti muškarac naziva policijsku službenicu iz te policijske uprave i govori joj da je čuo da će ga ona zvati u policijsku postaju da uzme njegovu izjavu kao svjedoka u slučaju parničenja zbog skrbništva, istog onog zbog kojeg je zvao policijskog načelnika.
Policijska službenica, s kojom se također poznaje, što je jasno iz njihova razgovora, ispričava mu se što mora obaviti tu formalnost, zajedno govore ružno o ocu djeteta u vezi kojega se vodi spor, a na kraju se dogovore da će policajka uzeti izjavu u kafiću “da bude manje službeno, a više opušteno” jer je muškarac rekao da mu nije ugodno dolaziti u policijsku postaju.
Postoji i audio snimku snimljena mobitelom iz koje je jasno da je nastala pred školom gdje socijalni radnik, u pratnji policije, sačekuje dijete koje treba oduzeti ocu. Čuje se kako otac plačnim glasom pita zbog čega se “radi cirkus pred školom” kad on nije odbio predati dijete, ali da dijete ne želi ići k majci.
Zatim se čuje histeričan vrisak djeteta koje ponavlja “Ne želim ići k njoj, ne želim ići k njoj…”. Sve se to zbiva pred svjedocima, a kad otac prigovori socijalnom radniku zbog prisilnog odvođenje djeteta ovaj mu hladno odgovara: “Vi uopće niste moj slučaj, samo mijenjam kolegu”.
Postoji mnoštvo izjava roditelja koji optužuju Centre za socijalnu skrb da su neki njihovi zaposlenici bešćutni, ali i da se navijački ponašaju u predmetima dodjele skrbništva, u korist onog drugog roditelja. Takve izjave naravno uvijek treba uzimati s oprezom, čak i kad ih ponavlja više roditelja. Međutim, autor ovog teksta je u posjedu dokumenata koji neke od tih izjava nepobitno potvrđuju.
Riječ je, između ostaloga, o kontradiktornostima i dokumentima iste socijalne službe o istom postupku dodjeljivanja skrbništva, pa čak i o neprovođenju vlastitih odluka, a na štetu jednog od roditelja. Jedan od primjera je onaj kad Centar za socijalnu skrb tjednima nakon isteka važenja odluke o terminima viđenja djeteta s roditeljem s kojim ne živi ne donosi novu odluku. Rezultat je da taj roditelj ne može uopće viđati dijete – jer ne postoji važeća odluka o uvjetima viđanja.
Istražujući slučajeve prisilnog odvođenja djeteta od jednog roditelja da bi bilo predano drugom autor ovog teksta nailazio je i na situacije u kojima su djeca prijetila samoubojstvom ako ih odvedu drugom roditelju. Ili, službenim jezikom – ovrše. Djeca se „ovršuju“ kao komadi namještaja, a tako se prema njima odrasli često i odnose, uključujući njihove roditelje.
Mnogo je roditeljskih primjedbi i na sudske odluke. Svi ih osporavaju. I roditelji koji nemaju skrbništvo nad djetetom i oni koji imaju odluku o zajedničkom skrbništvu, a žele biti jedini skrbnici djetetu kao i oni koji su imali odluke o podijeljenim ili čak potpunom skrbništvu, ali koje su u međuvremenu promijenjene. Jasno je da ne mogu svi suprotstavljeni roditelji biti uvijek u pravu, kao što je jasno da se pravo i pravda često razilaze.
Kao što je bizarno mučan jedan od najdrastičnijih primjera među pričama kojima se autor ovog teksta bavio. To je priča o majci koja je osuđena na šest mjeseci zatvora jer nije bivšem suprugu niti nakon sudske odluke predala kćer koja nije željela ići ocu.
Ta je majka odslužila zatvorsku kaznu, a prije nekoliko mjeseci joj se vratila kćer koja je u međuvremenu napunila broj godina dovoljan da sama odlučuje. Svaka je priča o roditeljskoj svađi oko skrbništva nad djetetom teška i to što je jedan od roditelja u nekom trenutku dobio što je htio ne znači da je ishod učinio dijete zaista sretnim. Kao što ništa ne može izbrisati užas kroz koje je dijete prolazilo dok su se godinama roditelji svađali oko toga tko će dijete više posjedovati.
Jedan otac želi otići s djetetom u inozemstvo, optužujući hrvatske institucije da su korumpirane. Uz njegovo pismo popraćeno nizom dokumenata postoji i pismo djeteta koje tvrdi da želi ostati s ocem. Otac tvrdi da je majka maltretirala dijete, rugajući mu se i nazivajući ga ružnim imenima, te da je dijete od majke pobjeglo k njemu, a dijete to potvrđuje.
Otac ima sudsku odluku da je djetetu skrbnik, ali tvrdi da njegova bivša supruga ima moćne prijatelje koju mi prijete uhićenjem i prisilnom hospitalizacijom ako ne vrati dijete majci. I on je, kao i mnogi drugi roditelji, pisao mnogo puta na razne adrese, tražeći pomoć, uključujući i najviše političke dužnosnike. Jedini koji su ikad odgovorili na neka od tih pisama bili su oni koji su se proglasili nenadležnima.
Za patnje djece čiji se roditelji svim sredstvima bore da bi porazili bivše partnere najviše su krivi ti roditelji. Jedina stvarna pomoć toj djeci bila bi da su im roditelji odgovorni. Zbog toga što savršenih ljudi nema, pa time niti savršenih roditelja, postoje institucije sustava da smanje štetu. Kad institucije umjesto toga djeci čine novu štetu zločin je to im dopuštati.
Europski sud za ljudska prava utvrdio je povredu prava na obiteljski život jednom ocu iz Hrvatske i njegovoj djeci. Hrvatski Ustavni sud ranije je odbio očevu žalbu. Europski sud za ljudska prava kaznio Hrvatsku jer je povrijedila pravo na obiteljski život ocu i njegovoj djeci.
Naime, djeca su morala živjeti s majkom iako ih je emocionalno zlostavljala i branila im kontakt s ocem. Država im zbog toga trebala platiti više od 12 tisuća eura odštete i sudskih troškova, budući da su im hrvatski sudovi prekršili osnovna ljudska prava. No, budu li i dalje roditelji morali, nakon svega, još i tužiti državu EU sudu da bi dobili satisfakciju u vezi skrbništva nad svojom djecom, čak i kad su evidentno u pravu, ništa se neće promijeniti.
Ako oni koji u Hrvatskoj imaju moć i obvezu sprječavati zloporabe sustava te kažnjavati one koje su se već dogodile ne počnu odlučno raditi svoj posao posvađani roditelji i dalje će se sporiti oko skrbništva nad zajedničkom djecom, na tisuće djece i dalje će patiti, a ova priča, utemeljena isključivo na dugotrajnom novinarskom istraživanju i poduprta dokumentima ostat će samo šapat u pustinji.
