Artikuliraju li hrvatski zakoni uvijek na odgovarajući način seksualno nasilje? Kako se to odražava na praksu institucija?
Ne tako davan slučaj presude Dominiqueu Pelicotu, bivšem suprugu Gisele Pelicot i pedesetorici muškaraca koje je dovodio kako bi silovali njegovu drogiranu suprugu, pri čemu su ukupno dobili 400 godina zatvora, sam Pelicot 20 godina, pokazao se zanimljivim radi načina identificiranja kaznenog djela i artikuliranja optužnice koja je takvo suđenje uopće učinila mogućim. Ovaj slučaj ispostavio se zanimljivim da bi analizirali slične slučajeve podvođenja partnerica i prisiljavanje na prostituciju kod nas, kao i terminologije koja, prije svega medijski, prati takve slučajeve ali i načina na koji Kazneni zakon RH artikulira sankcioniranje takvih djela. U tom smislu, slučaj Pelicot u Francuskoj postavio je još jedno pitanje; što je u Francuskoj omogućilo suđenje muškarcima za silovanje zbog seksualnog čina s osobom koja zbog situacije u kojoj se našla nije mogla dati svoj pristanak? Da li bi takvo suđenje bilo moguće i u hrvatskom medijskom i pravnom kontekstu u kojem nije rijetkost da, primjerice, neki mediji seksualni čin s osobom koja nije u situaciji dati ili uskratiti pristanak zbog nasilja ili prijetnje treće osobe nazivaju „seksualnim iskorištavanjem“ a ne silovanjem, zato što je ta treća osoba od seksualnog nasilja kojem je osoba bila podvrgnuta imala financijsku korist? Drugim riječima, koliko je nepromišljeno korištenje termina „seksualnog iskorištavanja“ zamaglilo prirodu nasilja kojem je osoba bila izložena?
Pojam „ seksualnog iskorištavanja“ koji se često koristi za situacije u kojima je osoba prisiljena na seksualni čin pod nekim vidom prinude ili prijetnje, pa konačno i nasiljem treće osobe koja od toga ostvaruje korist nije odgovarajući termin za nasilje, povredu dostojanstva i konačno ljudskih prava osobe jer riječju „iskorištavanje “zamagljuje subjekte tog nasilja a to su osoba koja time ostvaruje financijsku ili neku drugu korist ali i počinitelja seksualnog čina s osobom koja zbog prijetnje ili nasilja nije u mogućnosti dati svoj pristanak. Jer, ako ne gubimo iz vida seksualni čin u situaciji u kojoj je onemogućen pristanak prijetnjom, nasiljem ili nekom drugom vrstom prinude, o čemu se zapravo ovdje radi?
Namjera realiziranja seksualnog čina plaćanjem, već u startu svjesno je čin van zakona. Postavlja se pitanje, ako nasilje nije toliko vidljivo, da li se počinitelj takvog čina morao informirati koliko je žrtva u mogućnosti dati svoj pristanak? Jesu li postojali znakovi da to nije u mogućnosti čak i kada žrtva nije u mogućnosti o tome otvoreno govoriti’ Da li nepoznavanje psihičkog stanja i životnih okolnosti žrtve mogu biti izgovor za cin seksualnog nasilja nad takvom osobom? Ukratko, šteta je počinjena jer osoba obično trpi teške psihičke ali nerijetko i fizičke posljedice. Kako onda imenovati takav čin?
U eseju o formiranju pravnih pojmova Ake Frandberg piše: „Pravo je tehnologija pravila i pojmova koji se koriste u pravnoj argumentaciji da bi se formulirali pravni problemi ili njihova rješenja ili da bi se stvorio okvir u kojem je određena argumentacija moguća. („An Essay on Legal Concept Formation“, Concepts in Law,uredili Hage Jaap C. i von der Pfordten, Dietmar, Springer, 2009.) I dalje: „Ono što je bitno za pravne pojmove je da omogućuju logično i funkcionalno strukturiranje zakona, da nam pomažu odrediti pojave na koje su primjenjivi i razdvojiti područja primjene za različite pravne sustave. Pravni pojmovi trebali bi nam pomoći govoriti jasno i artikulirano o odnosima zakona i djelovanja, bilo to djelovanje zakonito ili nezakonito. Te, konačno, da nam pomažu precizno odrediti metode profesionalno – pravnog baratanja zakonom.“ (LOC 359) S obzirom da pravni pojmovi funkcioniraju kao komponente pravne argumentacije ali i pravnog sustava u navedenim slučajevima postavlja se pitanje što impliciraju pojmovi silovanja a što seksualnog iskorištavanja.
Pojmovi koje svakodnevno koristimo dobivaju svoje značenje u kontekstu sustava ili mreže drugih pojmova koji mogu biti više ili manje koherentni. Problem je u tome što njima ne samo što objašnjavamo pojave i događaje već ih i evaluiramo. Kada se radi o tzv. „seksualnom iskorištavanju“, evo što o seksualnom činu s osobom prisiljenom na prostituciju kaže hrvatski zakon. (Prostitucija, Članak 157/2). „Tko drugu osobu radi zarade silom ili prijetnjom, obmanom, prijevarom, zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti, prisili ili navede na pružanje seksualnih usluga ili tko koristi spolne usluge takve osobe uz naplatu a znao je ili je morao i mogao znati za navedene okolnosti kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.“
Tzv. seksualno iskorištavanje ovdje nije moralna kategorija ali ni samo pitanje oduzimanja financijske koristi od transakcije koju počinitelj seksualnog čina ima zapravo s osobom koja joj je nasiljem i prinudom takav čin omogućila. Ono na što doista nespretno korištenje termina „usluga“ u zakonu može navesti je da se tu radi o transakciji žrtve silovanja i silovatelja gdje se, po svemu sudeći, radi o transakciji osobe koja je omogućila i koja je izvršila takav čin seksualnog nasilja. Jedini pružatelj „usluge“ u ovom slučaju je osoba koja ima financijsku korist a to je treća osoba, koja je počinitelju seksualnog nasilja, prijetnjama i ucjenom žrtve, omogućila čin seksualnog nasilja ili silovanje. Samo su osoba koja prijeti i osoba koja nad žrtvom vrši seksualno nasilje u nekoj transakciji i kupuju i prodaju nasilje pod „usluge“.
Ukratko, u kontekstu implikacija ali i posljedica, pitanje terminologije ne upućuje samo na pogrešno razumijevanje prirode seksualnog čina s osobom koja nije mogućnosti dati svoj pristanak, što je prema definiciji silovanje a ne oblik transakcije ili usluge, već i ukazuje i na važnost kritičke analize pojmova pravne regulacije radi koherentnosti samog sustava osobito kada se radi o seksualnom nasilju, koja se u ovom slučaju gubi ukoliko se ono stavlja u kontekst transakcija ili „usluga“.
