Nataša Puškar, producentica i autorica programa Ilegale u Zagrebu: Kod nas se proslava oslobođenja i kraja rata izvodi vrlo stidljivo. Zahvaljujući pročelnici za kulturu, uspjeli smo ove godine imati čak četrnaest izvedbi.
Predstoji nam osamdeseta godišnjica oslobođenja Zagreba od fašizma. Pa iako je od trenutne gradske vlasti za očekivati obilježavanje tog značajnog datuma, teret održavanja sjećanja pada pretežito na inicijativu kulturnjaka i organizacija civilnog društva. Jedna od takvih je i Ilegala u Zagrebu, „turističko-dramski obilazak grada s elementima kazališne igre“, kako službeno navode. Posljednja serija izvedbi zaključena je prošloga vikenda.
Nataša Puškar, autorica, producentica i autorica cijele operacije, primjećuje rezerviranost službenih struktura prema proslavi velikog datuma. „Usuđujem se reći da se kod nas to izvodi vrlo stidljivo“, odgovora nam na upit o mišljenju odnosa službenog Zagreba spram velike godišnjice.
Ipak, bez pomoći gradske uprave, kaže dalje autorica projekta, posljednja serija izvedbi, po broju najgušća dosad, ne bi bila moguća, makar ne u ovakvom opsegu: „Početkom jeseni iskazala sam želju pročelnici gradskog ureda za kulturu, Emini Višnić, da napravim novu i veliku Ilegalu u Zagrebu kroz program kulture Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Inače, vijeća nacionalnih manjina su organizaciono u nadležnosti ureda za kulturu. Pročelnica je prepoznala važnost ovog projekta i odobrila je sredstva za njegovu realizaciju. Upravo zahvaljujući njoj, uspjeli smo ove godine imati čak 14 izvedbi, dok su prethodne serije imale tek po dvije ili tri izvedbe.“
Producentica Ilegale nada se da je ovo tek početak plodne suradnje s Gradom.
Odmah u početku valja napomenuti da kazališni segment ovdje odnosi prevagu. Publika dolazi na doživljaj, na odvažan pokušaj rekonstrukcije prilika i oživljavanja zapisanog u zbornicima i knjigama sjećanja suvremenika. Cjepidlačiti oko odabira tema i ne bi bilo suviše produktivno, a tko želi naučiti više, uz spomenuto, može posegnuti za novijim zbornicima i knjigama ili Kartografiji otpora. Sud bi, dakle, u ovom slučaju trebali donositi najprije kazališni kritičari.
Tekst obilaska rađen na osnovi autentičnih sjećanja, i to prvenstveno dnevniku ilegalke Vere Jurić (glumi ju Vanja Budimir). Režiju potpisuje Slađana Kilibarda. Obrađuju se ovdje poznate epizode poput velike diverzije na Glavnoj pošti 1941. u Jurišićevoj, prouzročene dvjema eksplozijama postavljenima od strane komunističkih aktivista i poštanskih radnika. Diverzija je na neko vrijeme paralizirala komunikacije kanale ustaških vlasti i znatno pridonijela podizanju morala među pobunjenima. Ipak, ispričane su ovdje i javnosti manje poznate priče, poput sudbine kozaračke djece, falsifikatorskih djelatnosti ilegalaca, ali i fascinantnom opsegu u kojemu su u otporu sudjelovali doktori i medicinari.
Što se tiče samog teksta predavanje koje izgovara Vera na punktovima zaustavljanja s publikom, nema ovdje riječi o ideološkoj ostrašćenosti kojom su bili vođeni komunisti, dirigenti otpora, kako u Zagrebu, tako i cijeloj Jugoslaviji. Socijalna revolucija nije tema, fokus je na njihovoj požrtvovnosti i hrabrosti, ali najprije mehanizmima preživljavanja u ustaškom i nacističkom uporištu kvislinške NDH. Ipak, ne treba zanemariti da ilegalki Veri ovdje nije problem preko usta prevaliti onu prostačku riječ na K. Tako je, radi se o Komunističkoj partiji čiji su aktivisti, stjerani u podzemlje, stekli dvodesetljetno iskustvo ilegalnog rada u Kraljevini Jugoslaviji, a svojom okretnošću dirigirali ritam otpora za vrijeme okupacije i rata.
Vera u priču posjetitelje uvodi užurbanim pokretom, šapući im upute o kretanjima gradom, pri čemu svaki od sudionika, dok s prijenosnog zvučnika trešti glas Slavka Kvaternika u trenutku proglašavanja NDH, dobiva pečatiranu propusnicu od ustaških vlasti, alat bez kojega ilegalci nisu niti pomišljali napustiti grad.
Grad Zagreb kao scena osobito je zahtjevan teren za inscenaciju ovakvoga tipa, što je, doduše, i bilo za očekivati. Valjalo je protagonistici izaći iz uloge ilegalke i predavačice zbog prometa, neujednačenog kretanja publike, ili jednostavnom stajanju na put ilegalne družine svakodnevici gradske vreve.
„Produkcijski izazovi su brojni od vremenskih prilika do samog grada koji živi svoj život te se predstava u svakoj izvedbi prilagođava gradskom ritmu. Unatoč velikom stresu u organizacionom smislu, upravo taj promjenjivi gradski ritam predstavi daje čaroliju“, objašnjava Puškar.
Uobičajeno neukrotiva zagrebačka publika pokazala se ne manje zahtjevnom u nekim trenucima, pa posjetitelji nisu ostali uskraćeni za šuškanje papirića i zvonjavu mobilnih telefona na dvije scene u zatvorenim prostorima, unatoč uputama ilegalke da se mobiteli ugase ulaskom na scene u zatvorenim prostorima. „I shall say zis only once“, što bi rekla Michelle iz ‘Allo ‘Allo!.
Najdojmljivija dramska igra odigrava se upravo na dvjema scenama u zatvorenim prostorima. Autorica predložaka je Ane Prolić. Prva takva odigrana je u podrumskom prostoru u Berislavićevoj, a prikazuje intrigantnu scenu u kojoj Ivan Stevo Krajačić (glumi ga Danijel Ljuboja), predratni komunisti i „Španac“, objavještajac i vješt organizator, prerušen u neprijateljsku uniformu pritišće endehazijskog vojnog zapovjednika (Sreten Mokrović) na ustupak partizanskim planovima. Pristanak na suradnju s partizanima nije mu donio pomilovanje nakon rata, imali su potrebu istaknuti u scenariju Ilegale. Jebiga.
Druga scena, scenskim postavom i glumačkom izvedbom možda i dojmljivija, odigrana u Frankopanskoj, prikazuje poslijeratni razgovor zagrebačkog advokata Emila Tušeka (Dušan Gojić) i Koraljke Blažević (Ivana Gulin), nesuđene udomiteljice nesretnog kozaračkog djeteta, spašenog iz neljudskih uvjeta ustaškog internata nakon ofenzive na Kozari.
„U kadrovskom smislu je najveći problem to što je tim mali i puno je multitaskinga. Kod nas ni glumci ne rade samo svoj glumački posao, nego brinu o rekvizitima koje koriste, često pomažu namjestiti scenu i slično“ objašnjava Puškar nakon svršetka programa u Frankopanskoj.
„Da bi se program izvodio dulje, za širu publiku i da bi sama izvedba bila razrađenija, poželjna je koprodukcija s nekim kazalištem. Želja mi je produbiti priču koja je otvorena u ovoj sezoni, svakako je podići na višu razinu u svakom smislu. To bi bilo moguće uz znatno veća financijska sredstva, širi tim, dulje vrijeme za pripremu i svakako uz koprodukciju s nekim kazalištem. Nadam se da ćemo moji suradnici i ja to ostvariti jer smo u ovoj sezoni imali izuzetno veliki interes publike, ali i veliku podršku“, zaključuje o planovima za Ilegalu producentica.
Svih ovih godina ovom kazališnom obilasku edukativnog karaktera prisustvovali su samo uzvanici. Potencijala ka otvaranju Ilegale široj publici ovdje svakako ima. Teško je da će omladina, nesvjesna prilika u kojima se njihov grad našao prije osamdesetak godina, posegnuti za literaturom, makar i memoarskom (šuška se o ponovnom izdanju memoara Ivana Šibla), a udžbenici o temi svjesno škrtare. Inicijative poput ovih mogu odraditi dio posla. Pogotovo u gradu koji bez ijednog muzejskog postava na temu povijesti otpora fašizmu.
Ako trenutne gradske ili neke buduće nominalno lijeve vlasti, lokalne ili državne, nisu same sposobne ili hrabre kreirati politike koje ne bi dopustile zaborav na pobjedu protiv fašizma, neka bar financijski podrže entuzijaste. Inače, i samo sjećanje na ilegalu prelazi u svojevrsnu ilegalu.
