Sedmi tekst iz serijala “Zagreb, volim te”: Kad se nečemu daje ime, tome se daje i identitet. U urbanom krajoliku nazivi ponekad funkcioniraju kao neformalni ali kolokvijalno prisutni tragovi povijesti i kolektivnog identiteta, no ponekad je čin odgovornosti upisati ih u prostor i službeno, kako bi ih oživjeli i sačuvali.
U zagrebačkom naselju Sloboština, ulice su nazvane po matematičarima. Obrazac po kojem svako naselje ima svoju temu za nazive javnih površina doprinosi i snalaženju u prostoru. Prije nego su ulice imenovane, imenovana su sama novozagrebačka planski izgrađena naselja, a tada su neki od naziva rezervirani i za prostore koji će u budućnosti biti namijenjeni velikim javnim parkovima tj. onome što je danas poznato kao jedna od dvije zagrebačke potkove.
Za dva najveća, južna parka Plave potkove, planirana su imena Bračak i Lakun. Termini, kao i nazivi novozagrebačkih kvartova, dolaze od autohtonih toponima koje se time nastojalo i uspjelo oživjeti i sačuvati. No, budući da parkovi do danas nisu uređeni, nijedan od dezigniranih naziva nije oslužbenjen ni zaživio. Tako dva najveća buduća parka novozagrebačke potkove imaju tek (polu)službena imena (koja nisu u opticaju, kolektivnoj svijesti, a čini se da nemaju ni formalne čestice): Park hrvatske (izvorno ime: jugoslavenske) mornarice i Park hrvatskog (izvorno jugoslavenskog) zrakoplovstva. Od parkova postoji doslovno samo ime, dok su autohtoni nazivi koje su trebali nositi de facto zaboravljeni.
Ime za jednoga od njih, Lakun, koji se nalazi između Sloboštine i Sopota, oživljeno je 2012. godine u sklopu inicijative za mrežu gradskih vrtova koja je ideju uspješno zagovarala na jednoj od lakunskih gradskih čestica. Upravo tamo je 2013., jedan od prvih gradskih vrtova i otvoren, a postoji i danas. Građanska kampanja Parkticipacija uskrsnula je naziv Lakun, no u konačnici vrt je od gradskih službi nazvan Sopot, što je izazvalo i neke kotroverze između dva susjedna naselja.
Ime je često znak. Službena imenovanja imaju utilitarne, ali i kulturne uloge. Nazive Lakun i Bračak – za megapark između Podbrežja i Sigeta – uputno je reafirmirati već na razini planova, i drugačije, kroz upotrebe kao što je, primjerice, ime gradskog vrta koji se nalazi u obuhvatu budućeg parka. Autohtoni nazivi dio su zagrebačke i hrvatske jezične i druge kulturne baštine. Takvi toponimi bilježe urbanu memoriju i trebali bi imati prioritet pred drugim nazivima. No, da bi se to ispoštovalo, prvo treba postojati svijest.
Kad se nečemu daje ime, tome se daje i identitet. Od prvog sustavnog imenovanja javnih površina u Zagrebu 1878. godine, Grad je razvio sistem koji je u određenim razdobljima slijedio svoju logiku, dok je u drugima sve to mjestimično devastirao. Primjerice, danas u nadležnom odboru nema stručnjaka za grad koji bi aktivnije kanalizirali političke odluke prema rješenjima koja poštuju zatečeno i nadograđuju cjelokupnu sliku. Autohtoni toponimi pritom imaju najmanje odvjetnika, ne izazivaju polemike, ali predstavljaju živu povijest i kulturni kontinuitet grada.
Jedno od obilježja srednjoeuropskih gradova je da imaju primjerice Visoku, Dugu, Malu ili Zavojnu ulicu. Ima ih, ili je barem neke od njih, imao i Zagreb. Politički pritisak je kroz povijest s lakoćom smjenjivao takve povijesne nazive, iako upravo njihova neutralnost i jednostavnost često legitimira grad i kao europski. Međutim, ono po čemu je svaki grad jedinstven su autohtoni toponimi koji ne postoje drugdje i koji imaju nenametljiva, ali snažna identitetska obilježja. Takav primjer je npr. naziv Ilica, ili Remete.
Mnogi od gradskih toponima organički su nazivi koji su službenim imenovanjem javnih prostora formalizirani, a najbolji su način njihova očuvanja, pritom često na autentičnim lokacijama. Ali postoji i niz izvornih toponima koji (još) nisu službeno upisani u kartu grada.
Osobito lijepi naziv Zvezdišče odnosi se na križanje putova, poput zvijezde, na nizinskom dijelu današnjeg Tuškanca. Sličnu logiku prati naziv Gupčeva zvijezda. Ovaj prvotni toponim, povijesno učestalo zabilježen (ujedno, u slovenskom jeziku stariji naziv za konstelaciju), valjalo bi i službeno uvesti u prostor i tako, kao gestu, vratiti u kolektivnu svijest. Podesna lokacija je bezimeno dječje igralište na početku Dubravkinog puta, ispred restorana Dubravkin put, tj. na mjestu nekadašnjeg Zvezdišča. Alternativno, moglo bi ga se namijeniti nekom budućem zvjezdolikom križanju, kad bi se Zagreb razvijao na način velikih urbanističkih vizija, no to već dugo nije slučaj. Utoliko bi ime maloga parka na trasi imena koje je povijest zabilježila, ali i zaboravila, možda bio dobar moment žive memorije grada.
Još jedan primjer autohtonog i kroz službenu nomenklaturu neupisanog imena, prvotni je naziv lokacije gdje je svojevremeno bilo ladanjsko imanje Ljudevita Gaja, na mjestu kojega je danas groblje Mirogoj. Naziv Herešinec odnosio se na segment brijega, vinograde i voćnjake gdje su danas dva parka, prostor ispred mrtvačnice i veći javni park južnije. Potonji prostor podesan je za službeno imenovanje kao park Herešinec.
U urbanom krajoliku nazivi ponekad funkcioniraju kao neformalni ali kolokvijalno prisutni tragovi povijesti i kolektivnog identiteta, no ponekad je čin odgovornosti upisati ih u prostor i službeno, kako bi ih oživjeli i sačuvali.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.