Najnovije Vladine migracijske politike pokazuju da za migrante u Hrvatskoj, pa stoga ni u EU, nema mjesta. Prije nešto više od mjesec dana Vlada je usvojila Plan upravljanja migracijama i azilom za razdoblje do 2030. godine, uz pripadajući akcijski plan. O njegovoj primjeni za H-Alter govore Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije, redovita profesorica na Fakultetu političkih znanosti Marta Zorko te aktivisti i aktivistkinje ispred telefonske linije za pomoć migrantima na hrvatskoj granici, Solidarity Line Croatia (SLC).
U uvodniku plana piše da je on ključan „radi usklađivanja nacionalnih politika s ciljevima nove zajedničke europske politike”. To ni ne čudi, jer je novousvojeni plan o planiranim migracijama u RH u suštini hrvatski prijevod i operativna verzija EU Pakta o migracijama i azilu, što pokazuje i činjenica da su u oba dokumenta strateški ciljevi podjednaki. SLC komentira da je sam plan “krajnje ciničan u svojoj biti”. Riječ je, ističu, “o planu koji nadopunjuje snažno kritizirani Europski pakt o migracijama, radi se o njegovom provedbenom dokumentu. I dijeli isti pogled kao i Europski pakt o migracijama: već u svojoj preambuli govori o problemima koji se, iz perspektive tvrđave Europe, smatraju osnovnim problemima povezanim s migracijama, a to su ‘nezakoniti ulasci’ i ‘krijumčarenje ljudi’”.
Sara Kekuš iz CMS-a upozorava da je “donošenjem Pakta o migracijama i azilu Europska unija propustila priliku za uspostavljanje istinski solidarnog, humanog i pravednog zajedničkog sustava azila. Umjesto toga, glavni njegov cilj je zaustavljanje migracija u Europsku uniju kroz administrativno onemogućavanje pristupa teritoriju, proaktivno korištenje detencije i eksternalizaciju migracija u treće zemlje. Utoliko je jasan smjer ovog plana koji upravljanje migracijama tretira isključivo iz sigurnosno-represivne perspektive.”
Marta Zorko s FPZG-a ukazuje da se „nezakonite migracije u državnim politikama nikada ne promatraju kroz prizmu ljudskih prava, već isključivo kroz sigurnosnu perspektivu. To nije samo hrvatski fenomen, takav sekuritizacijski pogled na migracije prisutan je i na europskoj, ali i na globalnoj razini. On se očituje u sve izraženijoj militarizaciji granica te širenju ovlasti i uloga sigurnosnog sektora u dodatnom osiguravanju graničnog režima.“
Hrvatska je već desetljeće bez javne migracijske politike, upozorava Kekuš: „Ipak, s obzirom da je RH članica EU-a od 2013. godine, možemo govoriti o nastavku europskih migracijskih politika i praksi u upravljanju migracijama. S obzirom na usvajanje Pakta o migracijama i azilu i početak provedbe planiran za lipanj sljedeće godine, plan umjesto strateškog dokumenta kakvim se predstavlja više služi kao institucionalni okvir za provedbu usvojenih politika, odnosno tehnički je i administrativno orijentiran.“
Pakt o migracijama i azilu na razini EU donosi sa sobom, između ostalog, kako to navode aktivisti i aktivistkinje iz Border Violence Monitoring Networka (BVMN), problematičan koncept “sigurnih trećih zemalja”. U praksi to znači da migranti ne moraju nužno doći do teritorija EU, nego ostaju u drugim državama, poput Turske, s kojom EU ima sporazum koji omogućuje takvo preusmjeravanje. „Ne smijemo zaboraviti da je Europska unija sklopila sporazum s Turskom o nadzoru granica, kojim je praktično okončana migrantska kriza 2015.–2016. godine. Teško je, međutim, tu odluku nazvati strateškom za EU. Tim je dogovorom Turska preuzela ulogu čuvara europskih granica, premda joj se istodobno već godinama ozbiljno prigovara zbog kršenja ljudskih prava. Istina je i da Turska posljednjih deset godina prima značajna financijska sredstva EU upravo kako bi sprječavala ulazak migranata u Uniju“, ističe Zorko te dodaje da način na koji se EU nosi s migracijskim procesima nije uvijek takav da bi druge države trebale preuzimati ili graditi svoje politike prema njemu.
Prijedlog plana u RH našao se ovog ljeta na javnom savjetovanju, na kojem je Centar za mirovne studije zatražio da se dokument jasnije usmjeri na zaštitu ljudskih prava migranata i tražitelja azila, umjesto na isključivo sigurnosni pristup.
„CMS je tražio uključivanje nevladinih organizacija i pravobraniteljskih institucija u međuresorne procese odlučivanja, kao i uvođenje konkretnih mjera za poboljšanje uvjeta prihvata, smještaja i integracije, posebno za ranjive skupine poput maloljetnika bez pratnje i žrtava trgovanja ljudima. Upozorili smo na neprimjerenu i stigmatizirajuću upotrebu izraza poput ‘nezakonite migracije’ te potrebu poštivanja prava svake osobe da pristupi teritoriju i zatraži međunarodnu zaštitu. Nadalje, predložili smo jačanje sigurnih i legalnih puteva dolaska u Europsku uniju, kao i dosljedno poštivanje prava EU i međunarodnih konvencija, uključujući zabranu kolektivnog protjerivanja, odnosno protjerivanja bez provođenja individualnog postupka. Tražili smo humaniji, inkluzivniji i pravno usklađen pristup migracijama, temeljen na poštivanju dostojanstva svake osobe. Koliko nam je poznato, na planu je radila međuresorna skupina sastavljena od nadležnih tijela državne uprave, u koordinaciji MUP-a. Nemamo informaciju da su drugi stručnjaci – organizacije civilnog društva ili pravobraniteljske institucije bile uključene u proces prije javnog savjetovanja”, kaže Sara Kekuš iz CMS-a.
Ako novousvojeni plan stavimo u kontekst novousvojenog EU pakta, dobit ćemo relativno sličnu opasnost za elementarna ljudska prava migranata: “RH na nacionalnoj razini već deset godina nema javnu migracijsku politiku. S obzirom da je RH članica EU-a od 2013. godine, možemo govoriti o nastavku europskih migracijskih politika i praksi u upravljanju migracijama. S obzirom na usvajanje Pakta o migracijama i azilu i početak provedbe planiran za lipanj sljedeće godine, plan umjesto strateškog dokumenta kakvim se predstavlja više služi kao institucionalni okvir za provedbu usvojenih politika, odnosno tehnički je i administrativno orijentiran”, dodaje Kekuš.
“Osim što plan u svojoj biti proizvodi problem koji navodno rješava, još je gore kada se pogleda što se konkretno krije iza njegovih apstraktnih formulacija”, kažu u SLC-u. “Primjerice, ‘psihološka podrška’ koju navodno pružaju agenti Frontexa, ili zatvaranje ljudi u kampove izvan gradova kako bi im se onemogućio pristup bilo kakvim integracijskim sadržajima — to su mjere koje ne doprinose sigurnosti, već produbljuju izolaciju i nesigurnost osoba koje traže zaštitu.”
O očitim prazninama u stvarnoj primjeni plana, Kekuš upozorava: “Iako se plan deklarativno poziva na europske standarde i međunarodne konvencije, on ne predviđa učinkovite mehanizme nadzora nad postupanjem policije na granicama, ne jamči transparentnost u postupcima vraćanja, niti uključuje civilni sektor u provedbu i praćenje mjera. Takav pristup ostavlja prostor za nastavak nezakonitih praksi pushbackova, uskraćivanja pristupa azilu i selektivnog postupanja prema osobama u pokretu. Dodatno, plan ne definira konkretne mjere za integraciju i zaštitu najranjivijih skupina, poput djece bez pratnje ili žrtava trgovanja ljudima, čime riskira da ostane tek formalni dokument bez stvarnog učinka na terenu.”
SLC kritizira činjenicu da je problem krijumčarenja i ‘nezakonitih’ ulazaka zapravo problem koji je stvoren upravo ovakvom legislativom: „Osim što je moralna dužnost svakoga ne poštovati zakone koji krše ljudska prava, međunarodno pravo jasno omogućuje zaštitu osoba koje traže azil – bez obzira na način na koji su prešle granicu. Međutim, europski granični režim, čiji je Hrvatska jedan od glavnih eksponenata, sustavno to onemogućava ili omogućuje vrlo selektivno i arbitrarno. Zbog toga ljudi u potrazi za sigurnošću nemaju drugog izbora nego obratiti se posrednicima.”
“Drugi ‘problem’ koji plan navodno ‘rješava’ također je proizveden politikama koje se ovim dokumentom nastavljaju gurati. Riječ je o tzv. sekundarnim migracijama — činjenici da velik broj ljudi, nakon što iskaže namjeru za traženje azila u Hrvatskoj, nastavlja put prema drugim državama EU-a.” Strah od ostanka u Hrvatskoj zbog policijskog nasilja na granici ostao je prisutan kod migranata koji više nisu u zemlji, dodaju aktivistkinje i aktivisti iz SLC-a, s koji su i dalje u kontaktu s tim ljudima.
O krvoločnim praksama policije na granici pisali smo i upozoravali godinama. Primjerice, izvještavali smo o zastrašivanju migranata službenim psima – potvrđuje to i Border Violence Monitoring Network (BVNM) u svom zadnjem mjesečnom izvještaju za veljaču 2025 za Balkan. Upravo takva “dobrodošlica” u Hrvatsku, a time i u Europsku uniju, čeka ljude koji prelaze granicu iz Bosne i Hercegovine. Da se takve prakse i danas održavaju na hrvatsko-bosanskoj granici, potvrđuju svjedočanstva i terenski nalazi. Kako će se, s obzirom na već postojeću sileđijsku praksu prema migrantima, situacija razvijati i hoće li Hrvatska doista, kako stoji u samom planu, poštovati “humanitarno pravo” i osigurati “osnovne usluge poput zdravstva, obrazovanja i socijalne podrške”? Naše sugovornice, jednako kao i mi, ostaju skeptične. Sara Kekuš zaključuje: “Kao i svaki strateški dokument, i plan upravljanja migracijama i azilom može se provesti samo ako postoji politička volja. Nažalost, iz Prijedloga akcijskog plana za provedbu Plana upravljanja migracijama i azilom Republike Hrvatske za razdoblje 2025.–2027. jasno je da takva volja u velikoj mjeri izostaje. Akcijski plan trebao bi biti instrument koji operacionalizira strateške ciljeve i prioritete utvrđene planom do 2030. godine, no njegova razrada dodatno sužava prostor za stvarni rad na pitanjima azila i migracija.”
