Izvjesno je da dolazi generacija novog tipa političarki, vjesnice kojih su bile Mirela Holy i Rada Borić. Za razliku od njih, koje su kao glasnogovornice ekoloških i/ili feminističkih ideala bile same na mainstream političkoj sceni, nove političarke iz „saborske lože gore lijevo“ to nisu. Zasjekom u pravila maskuline političke igre i njezinih manipulacija, one otvaraju prostor dekontaminaciji i imaginaciji mogućeg.
„Dobivate opomenu (…) I prestanite koristiti taj izraz (kvislinzi, op. B.K.)!“, te potom „Vi ste ništa!“, tako se ljutitim tonom predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković obrecnuo na zastupnicu Katarinu Peović na sjednici Sabora od 28. veljače 2024. s ciljem da je ušutka i doslovno spriječi u njezinom govoru. Iako je bilo kojekakvih, moguće i pogrdnijih iskaza i verbalnih posrnuća tijekom ovog saziva Sabora, nešto uvredljivije s pozicije muškog obraćanja nije se čulo još od onog tzv. čuvenog ispada kada je prije više od dvije decenije zastupnik Anto Kovačević, tadašnji predsjednik Hrvatske kršćanske demokratske unije poručio zastupnici Vesni Pusić da ju “Bog nije stvorio za mudraca, nego za madraca.” Iako se oba istupa mogu okarakterizirati kao duboko mizogina, način na koji se Gordan Jandroković u ulozi predsjednika Sabora obratio zastupnici Katarini Peović (dalje u tekstu: K.P.) imao je još jednu dodatnu značajku, a to je pozicija institucionalne moći kao nepreskočive instance.
U jednom je trenu, političkim nastupom jedne zastupnice, patrijarhalni pijedestal parlamentarne vlasti bio raskliman, pokazavši svu nepoćudnu narav kontrole izgovorenog, štoviše moguće izgovorivog. Ako ostavimo po strani sadržaj poruke spomenute zastupnice („Pljačka, pretvorba i privatizacija je vaš krimen. Vi ste kvislinzi zato što ste izdali sve ljude u Hrvatskoj, sve radnice i radnike …)“, odnosno njezinu eksplicitnu tvrdnju kojom se stranka na vlasti poziva na odgovornost, ono što me ovdje zanima jest pokušaj ideološko-maskulinog izvlaštenja političarke od govora i prava na nj, te čemu je to tako. U pokušaju prekida govora zastupnice K.P. u Saboru riječima „I prestanite koristiti taj izraz!“ i „Vi ste ništa!“ iščitava se naredba kojom valja ukrotiti neposlušni diskurz političarke kojim ona opetovano podsjeća na kriminalnu privatizaciju pod krinkom tzv. tranzicije u Hrvatskoj tijekom devedesetih, a pritom zaziva ontološko poništenje subjekta spomenutog diskurza. Jer što li drugo, osim osionog pokušaja negacije subjekta znači iskaz “Vi ste ništa“?
Posve je jasno da se ovdje ne radi samo o discipliniranju govora koje predsjednik Sabora inače izvodi, već je na djelu u foucaultdijanskom ključu juridički sustav moći politike i diskurza koji „proizvodi rodne subjekte duž diferencijalne osi dominacije…“[i]. Jer kako je s pravom utvrdila njemačka teoretičarka Birgit Sauer, strategija konsolidiranja demokracije u zemljama post-socijalističkog bloka, a to se odnosi i na Hrvatsku, izvodi se putem „normalizacije maskulinizacije“, odnosno transformacije mainstreaminga u malestreaming[ii]. I to putem ograničenja, zabrana, regulativa i isključenja, legitimiranjem ustajale hegemonije po načelu „može mi se“, a koju tako uspješno upražnjava predsjednik Hrvatskog sabora.
Puno toga je sadržano u prakticiranju tog tzv. načela: od stranačko-klijentelističke političke budnosti, slijepljenog muško-interesnog bratstva do spolnog ugovora[iii] koji se po potrebi aktivira. Da budem posve precizna, uvijek u trenutku kada žene u Saboru djeluju kao politički subjekti, kada područje političkog predstavljanja ostvaruju ukazivanjem na meritum političkog ili artikulacijom merituma. A nije li upravo skrenuti pozornost na uzroke razorenog hrvatskog društva i odgovornost političkih aktera važno političko pitanje ili spomenuti meritum[iv]?
I dok jedan dio zastupnica, napose HDZ-ovih, pristaje da se njima vlada, podupirući time legitimnost stranačkog ugovora kao i onog po spolu/rodu pri čemu podložnost stranačkom autoritetu i udvorništvo[v] prelaze granice minimalne političke pristojnosti, dio zastupnica lijevo-liberalnih opcija i centra[vi] svakim svojim istupom, svakom svojom artikulacijom političkog pitanja, ovjeravaju vlastito pravo na političku legitimnost. Pravo na bivanje političarkom kao pravo na slobodu i jednakost[vii] koje je impregnirano u njihov politički poziv.
Što je to zazorno u izvedbi prava žena na političku legitimnost u državi koja se predstavlja kao liberalno demokratska, a uz to slijedi uzuse rodno osviještenih politika, počevši još od usvojenog Zakona o ravnopravnosti spolova davne 2003. godine [viii]? Pravo na slobodu govora ili na autonomnu prosudbu, razumijevanje politike kao poziva ili kritički angažman oko pitanja od javnog interesa? Ili demokracija koja je sve više „noćna mora“ biva izlišnom u trenutku kada višestranački sustav postaje maska za prodirući naum jednostranačkog populizma?
Svjesne da je borba za ulaz u svijet politike bila povijesno zahtjevna i da politiku uvijek iznova valja redefinirati kao uostalom i demokraciju, feministkinjama je pitanje subjekta ključno za političko djelovanje. Valja podsjetiti da u trenutnom sazivu Sabora žena ima nešto više od 30 posto u ukupnom broju svih zastupnika, što baš nije neki uzor demokracije, a kamoli paritetne. I premda je moć broja žena u politici važna, pokazalo se u kojoj je mjeri problem „zrcalnog zastupstva“ promaknut zbog rodne jednakosti u osnovi ranjiv, spotičući se često o stranačku lojalnost i prevagu stranačkog interesa. Biti žena, naravno, ne znači nužno zastupati rodno osviještenu ili pak feminističku politiku, iako su žene ostvarile status političke građanke upravo zahvaljujući svojim prethodnicama i njihovoj borbi za politička prava žena, hrabrim ženama, feministkinjama, sufražetkinjama, antifašistkinjama, socijalistkinjama. Sveprisutna stranačka lojalnost kod zastupnica desno-orijentiranih stranaka ne samo da znači otklon od povijesnog naslijeđa ženske borbe za ravnopravnost, i onog osmomartovskog, već izravno upućuje na prezir prema svakoj mogućoj politici ženskog savezništva[ix] oko ženskih prava i rodne tematike, pravednosti i borbe za unaprijeđenje materijalnih okolnosti života žena. Uz to, na vidjelo dolazi niz mizoginih značajki koje se pojačavaju u preizbornom vremenu, počevši od kooptiranja za stranačku igru pogodbene, muške manipulativne politike moći do iskazivanja internalizirane patrijarhalnosti, stereotipnih inačica i nesuvislih uvreda zastupnica s tzv. druge strane Sabora.
Tim prije je, a posebno u ozračju neokonzervativnih i retrogradnih tendencija ili doslovno retrogradnog „udara“ tijekom zadnja dva desetljeća označenog sintagmom “antirodna politika“, a koji bi i ženama i LGBTIQ zajednici oteo njihova prava kao i ideju slobode, politički angažman feministički osviještenih žena u hrvatskom društvu iznimno važan. Kako onih u mainstream politici tako i onih unutar civilnog društva i kulture. Već letimičnim uvidom u djelovanje Sabora i rasprave koje se u njemu vode zadnjih nekoliko godina vidljive su dvije značajne promjene, a obje se tiču nastupa progresivnih žena. Izvjesno je, prvo, da dolazi generacija novog tipa političarki vjesnice kojih su bile i Mirela Holy i Rada Borić, no za razliku od svojih prethodnica i utiračica „puta“ koje su kao glasnogovornice ekoloških i/ili feminističkih ideala bile same na mainstream političkoj sceni, nove političarke iz „saborske lože gore lijevo“ to nisu. Neovisno o tematskim prioritetima, međusobnim razlikama, a ponegdje i nesuglasjima, one djeluju zajedno, razmjenjujući svoja politička stajališta, podržavajući se, nerijetko i javno braneći jedna drugu. Vlastitom izloženošću i zalaganjem za druge žene koje su često na vjetrometini opskurnih i od značenja ispražnjenih zastupničkih napada, pokazuju, čini se, najvrijedniju matricu feminističkog angažmana, a to je solidarnost[x]. Tu vrlinu, koja je ne slučajno zaiskrila na lijevo-liberalnoj platformi treba njegovati neovisno o postizbornoj situaciji, koalicijama i međustranačkim vrenjima. Ukratko, „saborska loža gore lijevo“ je novost, moćni događaj, osobita ženska fronta koja se pojavljuje u Saboru nakon višegodišnjih uzaludnih pokušaja da se stvori platforma za transstranačku suradnju zastupnica poput ženskog lobija, na primjer.
Druga promjena tiče se učinka djelovanja njezinih zastupnica u Saboru. Zašto ove drukčije političarke, neovisno o razlikama u nastupu, argumentaciji ili pitanjima koje postavljaju, izbezumljuju svoje kolege, zastupnike, a napose instituciju predsjednika? Po općim premisama zastupnice mogu uzeti onoliko slobode koliko i zastupnici, muškarci, u zauzimanju za teme koje ih zanimaju i djelovati po istim regulama. I one to čine redovito, i to nije sporno. Koja je onda nevolja posrijedi? Situacija začudno neuhvatljivog i neočekivanog tzv. problema s kojom se zastupnici sučeljavaju, a koji se uprizoruje svako malo izazivajući kod nekih provalu neartikuliranih emocija, ne tiče se toliko ni tema ni prekoračivanja regula kojima se propisuje djelovanje zastupnika/ca, već promjene paradigme „političke igre“. I to upravo tamo gdje je os dominacije po spolu/rodu najtvrdokornija dolazi do pomjeranja klatna ka drukčijem obrascu, onom koji raščinjava patrijarhalnu pretpostavku opravdanosti muške naturalizirane superiornosti. Drugim riječima, na mjestu najočitije maskulino državne vlasti i vladanja, a to je politika. Politika koja se povijesno uspostavila u takvom hegemonističkom kulturnom diskurzu svako malo razotkriva živahnost spolnih/rodnih binarnih struktura koje pod krinkom univerzalnog, a u nas, u HDZ-ovskoj mantri totalitarno-stranačkog kao univerzalnog, nastoje provoditi ideološku dominaciju i diskurzivne strategije manipulacije oko dozvole političkog govora.
I sada se pojavljuju žene koje ne samo da ne pristaju na „normalnost“ uspostavljene političke prakse već se drznu u svojim političkim istupima razobličiti njezinu štetnost i nedopustivost. Kako drukčije osim vlastitim oglašavanjem, prokazati antidemokratsku i maskulinističku retoriku u Saboru? Kako drukčije osim artikulacijom vlastite subjektne pozicije, ukazati na srž skandalozne politike manipuliranja, zamućivanja i discipliniranja drukčijih stajališta? Kako, osim vlastitom izloženošću razderati metode ušutkavanja od strane onih koji su političko djelovanje sveli na nesadržajne političke poruke, dosadna prepucavanja i prizemne ha-ha-ha dosjetke? Očito je da je upravo sam taj čin, „usuditi se“ bez tutorstva govoriti vlastiti tekst, a koji je ujedno podsjetnik na teško izboren status političke građanke i mjesto otpora, onaj okidač nepodnošljive uznemirenosti kod dijela zastupnika/ca.
Žene su u politici uvijek bile mjesto osporavanja i uzrok maskuline neuroze. Navikle na isključujuće prakse u javnom djelovanju, one su umjele koristiti različite moduse otpora (diskurzivne, medijske, umjetničke, tjelesnoperformativne, parodijske) ne bi li skrenule pozornost na pitanja mnogostrukih nejednakosti po spolu/rodu, potlačenosti, diskriminacije kao i društvene nepravde i diktata porobljavanja po različitim vertikalama. Ali isto tako, otvarale su prostor drukčijem razumijevanju politike, političkih interesa i vrijednosti. Pritom, ne trebaju patrone da bi se artikulirale. O tome pišu feministkinje političkih teorija poput Carole Pateman, Anne Phillips ili Iris Marion Young. U jednom od istraživanja o ženama u politici, koje je prije dva desetljeća proveo Centar za ženske studije u Zagrebu čiji su rezultati objavljeni u knjizi Gyné politiké ili o političkoj građanki kao osnovni razlozi povjerenja u političarke u hrvatskom društvu ističu se: vrijednosti, modernije ideje, opća dobrobit kao motivacija bavljenja politikom, usredotočenost na rješavanje konkretnih problema zajednice, potreba za artikulacijom ženskih interesa i drukčiji stil bavljenja politikom[xi]. Iako se iz suvremenog očišta puno toga promijenilo, posebno zbog uzmicanja pred desnim populizmom i autoritarnim liderima te su na djelu novi modusi discipliniranja, samodiscipliniranja i podaništva, nekoliko samosvjesnih hrabrih žena u zastupničkoj ulozi svojim dručijim djelovanjem danas diktiraju tempo. I užasavaju, izbezumljuju, nerviraju, izluđuju. Upravo to „drukčije djelovanje“, uključujući i „drukčiji stil“ bavljenja politikom je ono što postaje najvidljivije i u svojoj zornosti iritantno za dio zastupnika, ali i onih zastupnica koje ritualno demonstriraju lojalnost stranci i svom stranačkom lideru, ma koliko to ponekad groteskno ili otužno izgledalo.
Odluke za ulazak progresivnih žena u prostor hrvatske mainstream politike zadnjih su godina varirale od borbe za ostvarivanje pitanja ravnopravnosti u okviru rodno osviještenih politika i procedura i dosljedne borbe za ženska prava a protiv diskriminacije, zalaganja za javno dobro i primjerenu socijalnu politiku u trenutku urušavanja poluga socijalne države do potpunog redefiniranja koncepta političkog. Upravo je ovaj potonji zahtjev koji nalaže radikalno razmijevanje političnosti u smjeru pravednog društva, onog jednakih građana i građanki na susjecištu rodnog/klasnog, egzistencijalnog/ekonomskog, nacionalnog/migrantskog onaj koji najviše uznemiruje, onaj koji se želi dokinuti. I premda se kritičko-emancipatorski diskurz političarkama ne oprašta, dapače, želi ih se zbog toga stjerati u kut, on se, očigledno, otima kontroli saborskih političkih nadzornika. Zasjekom u pravila maskuline političke igre i njezinih manipulacija, nove političarke otvaraju prostor dekontaminaciji i imaginaciji mogućeg.
