Sonja Lokar, feministkinja, sociologinja i političarka: Postigle smo da na dnevni red dođu neka pitanja koja kapital ništa ne koštaju, ali još uvek nismo dovoljno jake da bismo mogle menjati bitne stvari. U ovom trenutku bitne stvari su mir i zelena tranzicija. Žene koje su ušle u politiku mogu da izbore neke mrvice; opasno je postaviti se protiv kapitala, protiv moćnika bilo kakve vrste, bez obzira bio žena ili muškarac.
Sonja Lokar je slovenska feministkinja, sociologinja i političarka koja iza sebe ima preko pedeset godina izuzetno aktivnog političkog i feminističkog rada. Diplomirala je francuski jezik i sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani, a kao sociologinja se specijalizirala za razvoj političkih partija, državnih pitanja socijalne zaštite i rodna pitanja. Članica Saveza komunista Jugoslavije postala je 1966. Početkom 1970-ih je radila kao dokumentalistica na Institutu za etničke studije, bila je aktivistkinja socijalističke omladine i analitičarka u marksističkom centru SK Slovenije, a potom i članica višestranačkog Državnog zbora (1990.-1992.). Kao članica radnog predsjedništva SR Slovenije sudjelovala je na burnom izvanrednom kongresu SKJ održanom u Beogradu u siječnju 1990. kada je slovenska delegacija, a potom i hrvatska, napustila i tako prekinula kongres koji nikada kasnije nije nastavljen. Ostala je članica transformirane komunističke partije u Socijaldemokratsku stranku, intenzivno se baveći položajem žena u politici i društvu. Jedna je od organizatorica nezavisnog ženskog mirovnog pokreta koji je pokušao spriječiti izbijanje rata u Jugoslaviji. Na njenu inicijativu 2007. godine u Sloveniji je osnovan Ženski lobi Slovenija (ŽLS), a 2012. je bila predsjednica Evropskog ženskog lobija (EWL).
Uoči njenog puta u Beograd na obilježavanje osam desetljeća AFŽ-a Srbije, ali i povodom pola stoljeća njenog nemjerljivo važnog rada, razgovarale smo o povijesti i sadašnjosti ženskog organiziranja kod nas, te o nekim pitanjima s kojima se danas suočavamo u ženskoj borbi.
Važno je da i danas govorimo o povijesti našeg ženskog organiziranja. Je li ženski pokret kakav danas imamo još uvijek oslonjen na AFŽ i rad žena u socijalističkoj Jugoslaviji?
Antifašistički front žena (AFŽ) kao organizacija oformljena u Drugom svetskom ratu omogućila je tada ženama da na organizirani način mogu da kažu svoju reč i da se ta reč čuje. Trebali su žene toliko da su im mogli obećati sve što im je trebalo. Ta je organizacija osnova svega onoga što je nastalo u socijalizmu. Ali nije to bilo tako jednostavno, niti brzo. AFŽ je bio rasformiran 1954. uglavnom zato što je Vida Tomšič, koja je tada vodila organizaciju, procenila da su se žene previše zatvorile u svoju organizaciju i zato ne mogu da postignu ništa što je stvarno važno, dok istovremeno velika politika radi svoje i tamo nema žena. Plan je bio, ako se ta organizacija rasformira, da se žene uključe u veliki tok politike, da u njemu budu ravnopravne i da na taj način postignu i za žene i za društvo ono što su mislile da je važno postići. Pokazalo se da ta pretpostavka nije bila dobra, jer zatvaranje u svoj balon nije bilo dobro, ali imati organizaciju u kojoj žene formiraju svoj glas isto tako nije bilo dobro.
Onda je trebalo jedno 15 godina nakon raspuštanja AFŽ-a da se pokrene sve ono što nije bilo moguće prije. U tom razdoblju šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih postigle su se skoro sve velike stvari koje je Jugoslavija učinila za ravnopravnost žena. Po mom mišljenju problem 1954. nije bio samo to što su se žene zatvorile u svoj balon, nego što je ženska organizacija ostala vrlo dosledna svojim idejama i planovima od osnivanja AFŽ-a, a Partiji se nije toliko žurilo – nisu mislili da su to prioriteti.
Ta ženska organizacija je išla na živce pretežno muškom rukovodstvu, jer je tražila više nego što su oni bili sposobni ili spremni da urade u tom momentu. Ali zanimljivo je, kada je taj pokret stasao sedamdesetih godina – na što se oslonio? Na samoupravljanje, na društveno vlasništvo, na delegatski sistem, na nesvrstanost i na dogovorene kvote. Nismo mi u Jugoslaviji imali zakonom propisane kvote, ali postojao je takozvani društveni kadrovski dogovor da u svim delegacijama mora biti najmanje 30 posto žena. I to se do neke mere i u delegacijama i u radničkim savetima poštivalo, ali se nije poštivalo u izvršnim organima koji su imali najveću moć. Znači u izvršnim savetima, ili danas bi rekli vladi, bilo je maksimum 12 posto žena, a da o velikim poduzećima koja su harala na ekonomskom polju ne govorimo – tamo žena nije bilo. Žene u Jugoslaviji imale su donekle moć da rešavaju konkretna pitanja, ali nisu mogle uticati na to kako će se celokupna politika u zemlji odvijati. Ali bile su dovoljno jake da su napravile osnovu za ravnopravnost žena u društvu. To su uradile i ja im skidam kapu.
Početkom 1990-ih “došla” je takozvana demokracija. Što je to donijelo i odnijelo ženskom pokretu?
Kada smo stvarali tu demokraciju nismo više imale AFŽ, nismo imale veliku masovnu krovnu nezavisnu žensku organizaciju koja bi mogla na bilo koji način da se umeša u procese koji su vodili u rat. I još i gore, nismo imali organizaciju koja bi mogla uticati na to da se partije ne formiraju tako da budu zapravo ženomrzačke. I odjednom smo imali višestranačje, i u toj velikoj demokraciji – nema žena. Recimo u Sloveniji sa 26 posto iz 1986. spali smo na 11 posto žena, a drugde sa 20 na 2, 3, 5 posto u parlamentima i na vlade s jednom ili dvije ministrice. U momentu kad se odlučuje o ratu, nas nigdje nema. Nemamo političkog glasa, nas nitko ništa ne pita.
U devedesetima, od raspada na kongresu do izbijanja rata, dobro obaveštene pametne žene u politici i u civilnom društvu, pokrenule smo novi ženski mirovni pokret. Vidjele smo da se rat bliži i pokušavale smo na sve načine da ubedimo ljude da ustanu protiv rata. Uspelo nam je tada da ljudi izađu na ulice i da se izjasne protiv rata. Najmasovniji pokret je bio u Bosni i Hercegovini, ali ništa nismo mogle da sprečimo jer odluka o ratu se ne donosi na ulici, ona se donosi u kabinetu vlade. To se desilo bez nas i protiv nas. Još uvijek mislim da je zastupljenost i politička moć žena ključno pitanje. Moje je polazište da nakon svega što nam se dogodilo, više nikad se ne smije dogoditi da nas gurnu u rat, a da nas nitko ništa ne pita. Znači moramo biti tamo i to sprečiti gde se sprečiti može. Za to su potrebna dva uslova: prvi je da žena u politici bude masovno jer polovina odlučuje, ne odlučuje trećina ni 20 posto. Drugi uslov je da u politiku moraju da uđu žene koje razumiju da politika kakva je danas nije dobra, da se ona mora totalno tranformirati jer je to u našem interesu i u interesu celog društva. Jer ako politika služi samo moćnicima, kapitalu, lobijima moći i para, ljudima ne ostane ništa, a za žene ostane manje od ništa.
Nakon rata ste mnogo radili na kvotama, na borbi za političku zastupljenost žena. Kako danas na to gledate, što ste postigle?
Rekla bih da smo postigle broj. Postigle smo da neka pitanja koja kapital ništa ne koštaju dođu na dnevni red. Ali još uvek nismo dovoljno jake da bismo mogle menjati bitne stvari. U ovom trenutku su bitne stvari mir i zeleni prelaz jer će planet sa nama zajedno da iskoči iz tračnica, pitanje novih tehnologija koje su totalno promenile svet – način na koji radimo, na koji menjamo dobra između sebe, na koji komuniciramo, način na koji se radi politika. Sve se promenilo. To su ključna pitanja ovog vremena i mi kao žene stvarno ne možemo još na to da utičemo, barem ne na način da menjamo kako veliki kapital hoće to da reši. One žene koje su ušle u politiku više-manje služe tom kapitalu, mogu da izbore neke mrvice: recimo da manje koštaju ulošci, da se prihvate dobri zakoni u vezi nasilja nad ženama, a pitanje je naravno i da li se ti zakonii sprovode.
Mislim da smo prvih trideset godina nakon demokratskih izbora potrošile na to da obranimo stečena prava, i nismo sva mogle da obranimo. Najviše smo izgubile socijalnih i ekonomskih prava. Neka prava smo i dobile – nije mala stvar da sad možemo slobodno da se politički organiziramo. Ili to da imamo kvote, pa je sada u parlamentu 40 posto žena, a ne 3, 4 ili 7. Ali sve ostalo ako pogledaš – zdravstvo, školstvo, penzija, stari ljudi… Zašto smo danas prekarne radnice ili radimo u sektorima koji su podcenjeni i podplaćeni? I kako je moguće da imamo 40 posto žena u parlamentima, a to se ne može promenit? Kandidatkinje koje dobivaju pozicije biraju muškarci, i one su lojalne njima, a ne ženskim idejama. Opasno je postaviti se protiv kapitala, protiv moćnika bilo kakve vrste, bez obzira bio žena ili muškarac. Ali za žene je još teže jer nismo još dovoljno vešte kako jedna drugoj čuvati leđa, kako se zajednički boriti i kako pronaći taktike, a da mačo vladajući muškarci ne mogu da nam kažu ne. Jer u političkom procesu postoje takvi trenuci – postoje pred izbore, kad dođe do nekog kriznog momenta ili u partiji ili u društvu. Tada je trenutak kada se mogu raditi promene. Ali žene moraju biti spremne i moraju znati što hoće.
Kad pogledaš kako su žene bile organizirane u ratu, i kako su bile organizirane posle rata i kako smo organizirane danas, vidiš da su to vrlo različite konstelacije. Načini organiziranja su se morali prilagoditi različitim uslovima i kontekstima. A koji su nam danas uslovi? Nemamo velike tvornice u kojima bi radnička klasa bila u prilici da se može masovno organizirati. Potrošačko društvu u kojemu već dosta dugo živimo nas je promenilo – više nismo građani, sad smo potrošači, naravno ako imamo pare. Treba ponovo naučit biti građanka i uključiti se gde god misliš da možeš biti korisna. Ne mislim da sve žene treba da uđu u partije. Bitno je da, kada se odluče da jedan problem u društvu treba rešiti, treba da naprave ciljanu koaliciju koja može da reši taj problem i onda raditi na njemu. I tako već radimo – radile smo tako na kvotama, na pitanju nasilja itd.
Jedna od borbi koje vodimo u Hrvatskoj je pitanje prava na pobačaj. U Sloveniji ste uspjele sačuvati članak iz prijašnjeg Ustava koji garantira slobodan izbor o rađanju, a kod nas postoji inicijativa za vraćanjem tog članka u Ustav. U tom kontekstu, možete li komentirati regresiju prava žena u našim društvima od kada smo u EU?
Ništa se bez borbe ne može učiniti. U toj borbi koju vi vrlo dugo vodite, još uvijek nije dovoljno velika masa koja bi izvršila pritisak. U Sloveniji smo se borile od prvog dana kada su nam hteli maknuti taj članak iz ustava. Vama je to izbacio HDZ, kad je bio najmoćniji, i nitko nije primetio jer je bio rat. Ali kod nas, kad smo pravili novi ustav i kad su iz njega pokušali izbaciti taj dio, takav je vrisak u društvu nastao da se nisu usudili to da urade. Kad imaš ustavnu garanciju, lakše je braniti i zakon i sve ostalo. U ustavu piše da je čovek slobodan da sam odlučuje o tome da li i kada želi imati decu, i da je država dužna da napravi sve što je potrebno da bi čovek mogao da to ostvari. Zabrana pobačaja ili prigovor savesti većine lečnika zapravo je odličan biznis za one koji rade abortus privatno. I to je jedan od razloga zašto tvoje zakonsko pravo više nije istinsko pravo. Dobar, a možda i jedini način na koji to možeš sada da popraviš je ovo što je napravila Evropska koalicija mladih žena s kampanjom Moj glas moj izbor. Pokrenule su kampanju kako bi skupile milijun potpisa (i skupile ih u šest meseci) kako bi svaka žena u EU imala pravo na besplatan abortus plaćen iz posebnog fonda na razini EU-a. No to još uvek nije najbolje rešenje. Za jednu siromašnu ženu jeftinije je da si probuši maternicu iglom nego da putuje u drugu zemlju gde opet mora da plati i put i boravak.
Ako napraviš analizu, usporediš ženska prava u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji i u EU, vidiš da smo bile deset puta bolje od njih. Imale smo druge probleme, recimo politička prava žena u EU su bila veća nego u našem sistemu, ali socijalna i ekonomska prava su kod nas bila veća nego što su ikada bila u EU, i do današnjeg dana još uvek nisu tamo gde smo mi bili prije 30 godina. Mi se zapravo vraćamo unatrag, a kobajagi živimo u demokratskom društvu. Reproduktivna prava su apsolutno važna za žene, ali ako to i nasilje postanu jedine točke oko kojih se borimo u ženskom pokretu, izgubile smo rat. I to ne možemo više tako da radimo, jer današnja i ekonomska i socijalna pitanja koja su na dnevnom redu toliko nas pogađaju da moramo da promenimo fokus – da se usmerimo na javno zdravstvo, javno školstvo, kraj prekarijata, zeleni preokret u ekonomiji i naravno da radimo za mir. Ako ženski pokret danas o tome nema stav, on nije relevantan.
Bili ste predsjednica Evropskog ženskog lobija 2012. i tada su otprilike počeli prijepori oko politika vezanih uz prostituciju u Evropi. Što biste rekli o tome i kako danas stoje stvari u tom pogledu?
Kada napraviš miks između neoliberalizma i levice, postane moguće da prostitucija postaje rad kao i svaki drugi. To je najveći problem. Kad sam bila predsednica EWL-a 2012. godine postigla sam da o tome nismo glasale jer je evropski lobi bio podeljen na dva dela – jedne su zagovarale legalizaciju, a druge za aboliciju prostitucije. Nismo mogle nikako da se oko toga složimo, a pošto smo organizacija koja funkcionira na konsenzusu, jednostavno smo se dogovorile da se nećemo baviti onim oko čega se svađamo. Imat ćemo to u debati, ali radit ćemo na onome oko čega se slažemo.
To je tako trajalo do 2022. Ali 2022. kada nisam bila na sednici, generalna skupština je ipak glasala o tom pitanju i odlučila je da Evropski lobi stave na poziciju abolicije. Suština te pozicije je da prostitucija nije nikakav rad i nikakva najstarija ženska profesija, nego da je to najstariji način nasilnog ponižavanja, iskorištavanja i ugnjetavanja žena i da treba sve učiniti da prostitutku ne kriviš za situaciju u kojoj se našla, ali da kazniš klijenta jer time smanjuješ potražnju, i da strogo kažnjavaš sve koji žive na račun osobe u prostituciji. Pritom, naravno, da napraviš državni program koji pomaže osobi u prostituciji da se iz toga kada sama odluči izvuče.
Na ovoj drugoj strani stoje liberalni levičari koji kažu – prostitutucije je bilo i bit će, i pošto to ne možemo sprečiti, a znamo da je to nešto što je jako opasno za žene i povezano s nepravednom stigmom, ako želimo da se ta opasnost i stigma smanje, onda ju moramo regulirati. To što ona radi nije kažnjivo, to je njen lični izbor i njoj trebaju sva prava, kao i svim drugim radnicama, a oni koji organiziraju njen posao su menadžeri koji joj samo pomažu da joj netko ne učini još veće zlo. Kada levica tako priča, ona misli da zapravo time štiti ženu. Ali taj način razmišljanja je usluga ugnjetavačima u industriji prostitucije.
Pored trgovine oružjem i drogom, iskorištavanje prostitucije je treći najunosniji međunarodni biznis biznis koji okreće ogromne pare, i naravno da na tome sjede oni koji organiziraju prostituciju. Liberalni kapitalizam uz to još i kaže, zašto ne bi plaćale porez kao i svaki drugi radnik, ne shvaćajući da su time državu postavili u poziciju svodnika.
Svi se slažemo da je prostitucija užasno opasna, da u njoj žene stradaju i da stigma ne bi smela biti na njima. Svi se slažemo da onima koje žele da izađu iz te situacije država mora da pomogne. U svemu drugome se ne slažemo.
Benevolentna strana ljudskopravaških organizacija na poziciji legalizacije prostitucije je da treba pomoći ženama u prostituciji, da ih treba zaštiti radnim zakonima. Ali postoji i ogromna lobistička moć onih koji imaju pare, da plaćaju promociju svoje ideje da prostitucija treba da postane legalan lukrativan biznis. Neću da ulazim u to koja je komu namera i koji cilj, to na kraju nije ni potrebno, jer mislim da je dovoljno ako jasno postavimo vrednosti prema kojima se odlučujemo oko tog pitanja. Pokažite mi jednog čoveka koji voli svoju kćerku, sestru, devojku, ženu, majku, koji bi želeo da ona “radi” kao prostituka. Zgrozilo me kada sam videla da u Engleskoj jedan fakultet mrtav-hladan objavljuje priručnik u kojemu savetuje studenticama kako da se bezbednije bave prostitucijom da bi mogle da plate svoju školarinu.
Postoji neformalna abolicionistička koalicija Brussels Call koju koordinira EWL, gde se razmenjuju informacije i dogovara zagovaranje. U zadnje vreme u UN-u imamo Reem Alsalem, izuzetno dobru posebnu izvestiteljicu za nasilje protiv žena, koja inzistira da se prostitucija globalno smatra sistemskim nasiljem, eksploatacijom i zloupotrebom žena i devojaka i da ne postoji nijedna vrsta rada pri kojem se rad odvija unutar tela radnika. Kapitalizam tako funkcionira – sve oko sebe pretvara u robu, pa je tako pretvorio u robu i žensko telo. Radnica prodaje svoju radnu snagu, a žena u prostituciji prodaje svoje telo, postaje seksualna robinja na komadiće. Tako nešto ne može biti prihvatljivo u 21. veku.
