Povodom otvorenja najvećeg hrvatskog sajma knjiga ministrica kulture i medija iskoristila je priliku za hvalisanje o čitalačkim navikama domaće publike i dobrom stanju u hrvatskom nakladništvu. Iako preporučamo konzumaciju i eventualnu kupovinu knjiga izvan okvira velesajamskog vašara, sastavili smo kraću listu knjiga čiji su autori ove godine mahom gostovali na portalu koji čitate.
Miris kobasica, fritula i kuhanog vina, bezbroj štandova i nepregledna masa koja prije ulaska na sajmište uživa u živoj muzici. Adventski sajam u centru Zagreba, međutim, još nije započeo, ali punom parom već danima radi onaj na zagrebačkom velesajmu, međunarodni sajam knjiga Interliber, u svom 46. izdanju. Samo otvorenje sajma upotpunili su uz organizatore, političare i kulturnjake iz Mađarske (koja je ove godine zemlja „u fokusu“) i visoki dužnosnici. Medije je, čini se, najviše zabavio igrokaz predsjednika Zorana Milanovića s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem i knjigom o Dinamu.
Iste večeri po otvorenju sajma, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek je u središnjem dnevniku javne televizije pričala o kulturi čitanja u Hrvatskoj, izazovima pred kojima se nalazi izdavaštvo i mnogočemu drugome. E sad, da glavna uloga javnog servisa u nas nije uloga državnog biltena, uredništvo središnjeg dnevnika možda bi moglo pripremiti pokoje nezgodno potpitanje o karakteru mjera s kojima se iz ministarstva hvale svakim javnim nastupom. Umjesto toga, ministrici je ustupljeno oko sedam minuta besplatnog promidžbenog programa. Tako je ona, hvaleći čitalačke navike hrvatskoga življa, istaknula da „imamo između 40 i 50 posto naših građana koji redovito čitaju“, s posebnim naglaskom da „Hrvati puno čitaju naše pisce.“
No, kako to inače biva i s logikom statističke samohvale njezinog šefa Plenkovića, kad se stvari stave u širu perspektivu, onu koja pogledom dobacuje preko zapadnih granica, kuda su uglavnom i usmjerena njihova stremljenja, ispada da ne cveta cveće ni u naše preduzeće.
Prema podacima Eurostata kojima su punjeni članci domaćih medija ovoga ljeta, 42 posto naših sugrađana pročita makar jednu knjigu godišnje, što je još uvijek debelo ispod prosjeka Europske unije koji dobacuje do 52 posto. Prema istim podacima, u desetak najnačitanijih zemalja Unije prosjeci idu preko 60 posto. Prema istraživanju provedenom povodom ovogodišnje manifestacije Noći knjige, postotak je u Hrvatskoj još i manji i to u stabilnom padu posljednjih godina. Sva istraživanja uglavnom upućuju na to da najviše čitaju žene i oni s boljim primanjima.
Dalje, Obuljen Koržinek kaže da je teško „u brojčano maloj kulturi osigurati dovoljnu raznolikost naslova domaće literature i prijevodne“, ali da se, uz obilna državna ulaganja, nakladnici solidno prilagođavaju novim trendovima. Potpora kojima ministarstvo pokušava revitalizirati čitalačku kulturu je nekoliko, pa tako i onih za izdavanje knjiga. Potpore rastu iz godinu u godinu, ali da ne nahvalimo ministricu previše, rastu i troškovi, inflacija divlja, ispostaviti ukoričenu knjigu kao gotov proizvod sve je skuplje. Izjavi ministrice dodat ćemo još i to da je u brojčanoj maloj kulturi malom broju izdavača knjiga veliki biznis. Prosječno upućenom čitatelju, šetnjom velesajamskim paviljonima postaje jasno da kvadraturi koju zauzimaju najveći izdavači odgovara udio potpore koje unazad nekoliko godina upravo ti veliki igrači dobivaju od ministarstva. Po ustaljenim pravilima korporativnih mašinerija, najveći izdavači rade solidno i diktiraju pravila, dok manji nekako kubure s malo novaca i uskom publikom.
Ministrica dalje kaže da potporama koje obuhvaćaju čitav lanac od autora do distributera pomažu osigurati „prihvatljivu“ cijenu knjige kao gotovog proizvoda. Da smo u ulozi voditelja na javnom servisu, pitali bismo ministricu što točno smatra „prihvatljivim“ cijenama knjiga. Za koju razinu dohotka? Kakav je omjer cijene knjiga spram standarda u zemljama na koje se ugledamo? Jedno od ranije spomenutih istraživanja upućuje na to da u Hrvatskoj najviše knjige kupuju upravo oni s visokim primanjima, visokoškolovani ljudi u najboljim godinama.
Cijena je, dakle, prihvatljiva, ali samo džepu prihvatljive dubine kakav za cijenu nove knjige nema i više od petine građana koji su po ovogodišnjim podacima Državnog zavoda za statistiku u riziku od siromaštva. Prosječna penzija u najboljem slučaju, i to zagrebačkom, jedva prelazi 600 eura pa će i penzići, dobna skupina koja bi trebala imati najviše vremena za čitanje, morati odvojiti solidan postotak mjesečnih primanja kako bi nabavili novitete, čak i po sajamskim cijenama.
O kakvim se cijenama radi moguće je provjeriti u medijima svih vrsta, korporativnim i njuz portalima, najtiražnijim tiskovinama, usko specijaliziranim ovim i onim medijima koji po ustaljenoj praksi pred početak sajma nude čitateljima kuharice koje upućuju na najbolje što od preživjelog knjiškog izdavaštva u nas ima za ponuditi na sajmu. Baš kao što i gastro, a bome i gore nabrojani, mediji nude preporuke što treba pojesti i popiti na štandovima adventskih sajmišta.
Ako imate para…
Umjesto naguravanja u nepreglednoj masi najvećeg hrvatskog knjiškog vašara, ovoga vikenda svakako preporučamo mirniju šetnju gradom dok centar isto tako ne ispune mirisi kobasica i fritula. Ako su vam police baš gladne knjiga, ulaskom u pokoju preživjelu zagrebačku knjižaru vjerojatno ćete pronaći iste knjige s istim popustima. Ako vam vrag ipak ne bude dao mira pa odete na Interliber, na H-Alteru smo, kako se to već danas radi, sastavili kraću listu knjiga čiji su autori mahom gostovali na portalu, a koje morate kupiti ako imate para – a znamo da nemate – ili ih makar posuditi u prvoj knjižnici.
Antonio Scurati – Fašizam i populizam (2024). U ovom kratkom pamfletu talijanski autor prepoznaje fašističke tendencije u suvremenim populističkim i suverenističkim politikama. Koliko je i danas bitna tema o kojoj piše ovaj autor koji je dio svoje profesionalne karijere posvetio istraživanju lika i djela Benita Mussolinija, čitamo u najnovijim vijestima u kojima saznajemo da se fašističkog vođe kao počasnog građanina ne želi odreći niti talijanski gradić Gorizia koji u partnerstvu sa slovenskim gradićem Novom Goricom treba postati novom Europskom prijestolnicom kulture u idućoj godini, navodno pod egidom borbe protiv kulture otkazivanja. Knjižicu nam je preporučio redatelj Bruno Anković u nedavnom razgovoru za H-Alter povodom filma Proslava snimljenog prema knjizi Damira Karakaša. Sreća je kod što je Scuratijeva knjiga dovoljno kratka, pa ju vještim muvanjem po raskošnom i fino uređenom Frakturinom štandu možete pročitati na licu mjesta i vratiti ju na policu kao da se ništa nije dogodilo. Ako ju ipak želite kupiti, koštat će vas samo 9 eura. Beletristiku ćemo ipak ostaviti književnoj kritici i specijaliziranim medijima, no ovom prilikom preporučamo i Karakaša, ako vas je njegova Proslava nekako zaobišla u posljednjih pet godina.
Ana Rajković Pejić – Plave kute idu na more (2024). Nije baš jeftina (skoro 20 eura) i ne da se pročitati dok se pravite da razgledavate na štandu nakladnika Durieux (čije naslove i inače preporučamo), ali to je zato što se ovdje radi o ozbiljnoj historiografiji. U zemlji koja maltene živi od turizma, prema podacima Eurostata, 40 posto građana ne može si priuštiti odmor, a budući da je autorica Slavonka, istaknut ćemo da, prema istraživanju RTL-a, pretprošle godine na more nije išlo čak dvije trećine Slavonaca. Plave kute nas, između ostaloga, uče da je poslijeratni ekonomski uzlet u vremenu samoupravnog socijalizma zaslužan za činjenicu da je mnoštvo kontinentalaca vidjelo more po prvi put u životu. Ana Rajković Pejić, česta je gošća ovdje na H-Alteru i jedna od rijetkih povjesničarki u nas koja se bavi društvenom i historijom radništva.
Ivana Dragičević – Nejednaki (2018) i Nesigurni (2023). Knjige nisu najnovije, ali reportaže, priče i intervjui koji tematiziraju društvenu nejednakost, big tech, dezinformacije, migracije i druge važne koje donosi autorica i nedavna H-Alterova gošća s dvadesetak godina iskustva u vanjskopolitičkom novinarstvu, nikako da prestanu biti relevantne. Nejednaki i Nesigurni, dakle, po mnogočemu kao da su objavljeni jučer, a ne prošle ili prije pet godina. Nisu niti preskupe, oko desetak eura svaka.
Dubravka Stojanović – Prošlost dolazi (2023). O čemu se radi u ovoj knjizi detaljnije je moguće pročitati u intervjuu koji je autorica dala za H-Alter ranije tijekom godine. Ako nekako uspijete premostiti razlike između srpskog i hrvatskog jezika, možete svašta naučiti o unosnom poslu fabriciranja povijesti, omiljenoj disciplini nacionalističkih ideologa republika nastalih raspadom SFRJ.
Interliberu se svakako mora priznati pokoje dobro gostovanje, tako se još stignete organizirati i u subotu poslušati predstavljanje knjige Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja Dragana Markovine, još jednog čestog gosta ovdje na H-Alteru, uz kojega će govoriti Dubravka Stojanović i urednik Ivan Čolović, ujedno i osnivač renomirane beogradske Biblioteke XX vek. Naslovi XX veka doista su vrijedni čitanja, a možda i kupovine, jer nisu preskupi, desetak eura po komadu, a zbog prepoznatljivog manjeg formata, knjige neće zauzimati puno mjesta na polici i nisu teške za seljenje između podstanarstva.
Claire Alet i Benjamin Adam – Kapital i ideologija (2024). Za kraj, malo luksuza i to izvan okvira ovogodišnjih sugovornika na portalu koji čitate. U nakladništvu Sandorfa ove je godine izdan grafički roman prema motivima knjizi Kapital i ideologija ekonomista Thomasa Pikettyja. Stripovska tehnika i jednostavan jezik približava važno ekonomsko djelo široj publici. Kao takav, ovaj je grafički roman savršen blagdanski poklon za najmlađe. Neki bi možda predbacili da ćete ih tako radikalizirati, a mi, pak, dodajemo da se pomoću ove knjige od malih nogu može osvijestiti da je ovaj svijet postavljen sasvim naopako, da manjina posjeduje većinu svjetskog bogatstva, da žive u svijetu u kojemu je bitnije gdje si rođen i čiji se nego kakvih si vrlina. Sve to za pišljivih 20 eurića koje bi inače spiskali na jiće i piće!
