Petero zagrebačkih radnica i radnika u kulturi za H-Alter govore o pozitivnim i negativnim aspektima kulturnih politika u prvom mandatu, kao i očekivanjima u novom mandatu koalicijske vlasti Možemo! i SDP-a. Više para u kulturi (i to pogotovo na nezavisnoj sceni), odsustvo prave vizije kako bi zagrebačka kultura trebala izgledati i nikakva ili vrlo slaba očekivanja od iduće četiri godine. Otprilike tako možemo sumirati odgovore koje su nam ponudili Snježana Banović, Gordana Vnuk, Ivan Ramljak, Feđa Gavrilović i Ana Kovačić (WHW kolektiv).
Novom nadmoćnom pobjedom gradonačelnik Tomislav Tomašević i koalicija platforme Možemo! i SDP-a osigurala je prije nešto više od mjesec dana još jedan mandat u kojemu će više ili manje nesmetano moći provoditi svoju viziju upravljanja gradom.
Potonje se, naravno, ne odnosi podjednako na sve oblasti upravljanja. Gradska kultura jedno je od područja u kojima gradska uprava može i treba puno toga napraviti.
Ako ne računamo neutemeljene optužbe, uvrede i podmetanja konzervativaca i bivših bandićevaca prema kojima Tomašević dijeli sebi ideološki bliskim udrugama novac kao da mu nema kraja, primjetno je odsustvo razgovora o temi kulturnih politika nove-stare gradske uprave, pa makar i s pozicije drugarske kritike istomišljenika i (bivših) suradnika unutar zagrebačkog civilnog društva. Upravo je gradonačelnik često propuštao priliku principijelno stati u obranu sektora iz kojega je potekao dobar dio vodstva današnje uprave grada, prebacujući često lopticu na financiranje „nepodobnih“ sadržaja i od strane države.
Bilo kako bilo, pozitivni pomaci postoje. Uz kapitalne infrastrukturne projekte, inovacijama u pogledu decentralizacije kulturnih manifestacija, strateških planova za razvoje kulture, važno je i to da je svakim je novim gradskim proračunom suma rezervirana za kulturu stabilno rasla. Apsolutna povećanja, primjetna i u području nezavisne kulture, nisu se, pak, odrazila na još uvijek ogroman nesrazmjer u omjeru novaca rezerviranih za nezavisnu kulturu i gradske ustanove. Omjer je još uvijek, naravno, debelo na strani drugih. O tome i drugim aspektima kulturnih politika gradske uprave više smo puta izvještavali na portalu.
Kulturnim radnicima izvan službenih kulturnih institucija svako je povećanje i više nego dobrodošlo, budući da desetljećima žive ne relaciji između loših materijalnih uvjeta i potpune oskudice. Možda je zbog povećanja novaca na sceni koja je navikla gladovati i ostavljen dojam da zagrebački kulturnjaci većinom oprezno opipavaju mogućnost drugarske kritike, kao i činjenica da kritika s lijevih pozicija gotovo u potpunosti izostaje. Neki, pak, od kritike ne prezaju, bez obzira na to dolaze li i sami, u neku ruku, sa sličnih ideoloških pozicija. Tako smo na H-Alteru u posljednje vrijeme od kulturnjaka mogli čitati kritiku o manjku horizonta u vidu toga kako bi kultura u gradu uopće trebala izgledati, moguće netransparentnosti u radu s gradskim nekretninama, šutnji povodom prošlogodišnje redarstvene akcije u Medici, propuštanje prilika za stavljanje u pogon napuštenog javnog prostora u Heinzelovoj u kulturne svrhe i o mnogim drugim temama.
Početak novog mandata iskoristili smo kao povod da zagrebačkim kulturnjacima ponovno pružimo platformu za mišljenje o kulturnim politikama nove-stare gradske uprave. Na adrese desetak zagrebačkih kulturnjaka, mahom zauzetih privođenjem bogate kulturne sezone kraju, poslali smo sljedeća tri pitanja:
- Što smatrate najvećim pozitivnim pomakom po pitanju kulturnih politika u prethodnom mandatu stranke Možemo! i SDP-a?
- Što biste izdvojili kao negativan aspekt kulturnih politika od strane gradske vlasti u posljednje četiri godine?
- Što po pitanju kulturnih politika očekujete od novog mandata nove-stare gradske vlasti?
Snježana Banović, kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti:
Bandićev kadar i dalje drma
- Povećanje proračuna za nezavisnu kulturu je svakako važan pomak, no morao bi biti praćen daljnjim koracima, npr. poticajima za nezavisne umjetnike, njihovu opremu, prostor, nagrade, otkupe, rezidencije, a kako bi ih se pomaknulo s margine prema središtu kulturne politike i barem u nekim kategorijama izjednačilo sa zaposlenim umjetnicima. Oni bi morali, po uzoru na francusku i skandinavsku kulturnu politiku, imati primat u programima kakav je npr. onaj ustanove Novi prostori kulture, ali i niza drugih ustanova, primarno u centrima za kulturu, prostorima koji bi morali biti najglasniji u integraciji nezavisnog umjetničkog sektora.
- I dalje nedostaju mjere za pokretanje javnog sektora prema 21. stoljeću, jer tamo su i dalje na snazi interesno kadroviranje, nedostatak jasnijih kriterija financiranja, nedostatak evaluacije i redovite edukacije zaposlenika, natječaji raspisani za već izabrane. Ako govorim o onima iz mog područja, javnim kazalištima, ona su već tradicionalno na najnižim granama razvoja. Zapuštena i zanemarena, od programskih okvira pa do kroničnog nedostatka edukacije i obaviještenosti njihovih uprava i pojedinih ureda (npr. marketinški i repertoarno su u prošlom stoljeću, neki i u pretprošlom), zapuštenosti tehničke i tehnološke strane – u muzejima je primjerice puno bolja situacija. Kazališna infrastruktura je zapuštena (obnovi Gavelle nikad kraja), zgrade su im uglavnom zatvorene za javnost kad nema predstava, smanjuju sve više obim programa, udio proračuna za programe u odnosu na hladne pogone im je na preniskoj razini (neki imaju čak i manje od 10 posto), udio vlastitih prihoda također, komunikacija s korisnicima štura je i neinkluzivna, sukob interesa često zastupljen itd. Jedno čak u svojim prostorima ima ugostitelje koji forsiraju svoje “programe” pa se sve praši od novokomponovanih noćnih privatnih veselica.
Treba podsjetiti da su većina aktualnih kaz. ravnatelja (uskoro će novi natječaji!) volja i izbor Milana Bandića (ZKM, Gavella, ZKL, Kerempuh, Žar ptica, Komedija, Trešnja), neki i u više mandata, a prije četiri godine postali su i Tomaševićev izbor, što je strašno. Nadalje, umjetnička i društvena razina javnih kazališta za djecu kao inkubatora stvaranja nove publike na sve je nižim granama, urgentno je osnivanje uprave za tu vrstu stvaralaštva. Također, većina od šesnaset centara za kulturu živi u prošlosti, a jedan, onaj Vitezov, tj. Histrionski dom, već godinama ne uspijeva provesti ni natječaj za ravnatelja, jer dotični ima pravo veta (ostalo od Bandića u statutu, nije se mijenjalo!), pa je tako privatizirao cijeli Centar, što je najeklatantniji primjer sukoba interesa u našoj kulturi. Rješenja nema na vidiku. Gradska ministrica se očito ne usudi ući s njim u raspravu oko toga čiji je taj centar, tko je njegov pravi vlasnik… Puno je i dalje nedopustivih praksi. Vrlo vidljiva iznimka u svemu je Centar za kulturu Ribnjak koji, unatoč trošnoj zgradi, živi sa svojom sredinom i vremenom. Nadala sam se da će i drugi više slijediti taj primjer.
3 Priželjkujem puno toga, ali ne očekujem ništa naročito, naučio me život u zagrebačkoj kulturi na to. Očito je naglasak na skupim investicijama (Paromlin npr.), a ne na ljudima. Što će iz te goleme investicije od otprilike sto milijuna eura ispasti nakon otvorenja, strah me je i pomisliti.
Gordana Vnuk, dramaturginja, Eurokaz:
Skupe pare bez vrednovanja programa
- Pozitivno je to da su povećali sredstva za nezavisnu scenu koja je prije bila doista podfinancirana, a u Zagrebu je vrlo živahna i poduzetna. Čini mi se da će se pod Novim prostorima kulture uvesti i malo reda u kulturnu infrastrukturu.
- U dodjeljivanju sredstava, govorim o nezavisnoj sceni, trebali bi se uspostaviti jači kriteriji koji se tiču kvalitete programa, da se prati što se na toj sceni proizvodi, da se na natječajima vodi računa i o “minulom radu”. Da se umjetničkim organizacijama s dugim “stažom” i svjetskim referencama, kao npr. Eurokazu, omogući održivost i sigurnost na dulji rok i da im se da adekvatan prostor za izvedbe svojih programa. Sramota je da je Eurokaz nakon gotovo četrdeset godina još uvijek stiješnjen u malom uredu (koji mu je dodijeljen od Ministarstva kulture, a ne od Grada), koji se koristi i za izvedbe, jer nemamo novaca za najam kazališnog prostora, a da ne govorimo o tehničkoj ekipiranosti. S druge strane, mislim da Grad uopće ne prati što se dešava u institucionalnim kazalištima, te daje novac bez vrednovanja programa. Nikog nije briga kakve se to predstave proizvode za velike novce, a proizvodi se gomila smeća, ne biraju se ravnatelji s vizijom, preferira se status quo kakav je bio i prije dolaska ove ekipe na vlast.
- Ništa posebno. Sigurno nikakve radikalne promjene. O kulturi će se, nadam se, i dalje voditi računa, jer uostalom, veliki broj članova stranke Možemo! čine kulturnjaci. Jedan od akutnih problema je pitanje skladišta, depoa za kazališta i muzeje. Vidimo koliko je scenografija i muzejskih fundusa nedavno izgorilo u neadekvatnim prostorima tzv. bolnice u Blatu.
Ivan Ramljak, redatelj:
Metropola bez art kina
- Povećanje budžeta za kulturu, uvođenje višegodišnjih programa institucionalne potpore.
- Ignoriranje katastrofalne situacije u nezavisnoj kinoprikazivačkoj djelatnosti. U Zagrebu već dvije godine nemamo adekvatno nezavisno art kino sa svakodnevnim programom (Kinoteka, sa stolicama iz 1981., koja zbog zaručničkih tečajeva ne smije raditi nedjeljom, to nije), a po svemu sudeći ga nećemo imati još godinama, budući da niti jedan radnik još nije ušao ni u kino Europu, ni u kino Tuškanac. Prikazivanje Tko pjeva zlo ne misli po kvartovima ne može biti nadomjestak za art kino.
- Ništa.
Feđa Gavrilović, povjesničar umjetnosti i voditelj Galerije Forum:
Potrebna je veća inkluzivnost
- Znatno više financiranja, novi natječaji poput Kulture u zajednici ili poticaja mladim umjetnicima, nema zastoja u isplaćivanju sredstava, nema spornih megaprojekata, transparentan natječaj za vizualni identitet i zanimljiv rezultat, digitalizacija koja funkcionira.
- Nedovoljna promocija pozitivnih projekata u javnosti, šeprtljav natječaj za ateljee (trebalo je osposobiti nove prostore i raspisati natječaj za one koji stoje prazni, a ne raditi reviziju onih u kojima već rade umjetnici, čime se stvorila bespotrebna zla krv između tih umjetnika i gradskih vlasti). Također, potrebno je još više inkluzivnosti (mislim na mlađe umjetnike klasičnih izraza koji se smatraju zapostavljenima u izlagačkim programima gradskih institucija).
- Kino Europa, Paromlin, nove prostore namijenjene ili prenamijenjene za ateljee.
Ana Kovačić, kustosica i voditeljica programa WHW kolektiva:
U otvaranje novih institucija – udarnički*
- Istaknule bismo transparentno financiranje kulture, ozbiljno povećanje budžeta i donošenje kulturne strategije. Vidljivi su vraćanje povjerenja u javne kulturne i muzejske institucije koje su otvorenije no ranije za suradnju, revitalizacija kvartovskih centara i veća podrška nezavisnoj sceni. Važne su i nove institucionalne potpore koje rad umjetnika i radnica u kulturi prepoznaju kao javno dobro. Napravljeni su koraci u decentralizaciji kulture, kroz izvrstan program Zagrebački kvartovi kulture. Napokon se vidi da postoji vizija za razvoj kulture u Zagrebu.
- Neki važni procesi odvijali su se presporo, poput rješavanja prostornih potreba za nezavisnu scenu. Potreban je jasniji plan oko problema nedostatka umjetničkih ateljea. Još uvijek nedostaje jasna dugoročna strategija za razvoj kulturne infrastrukture koja bi obuhvatila sve razine – od velikih institucija do kvartovskih inicijativa, bit će zanimljivo vidjeti kako će realizacija projekata kao Paromlin, tvornice Pluto ili Klaonice utjecati na situaciju.
- Očekujemo nastavak podrške nezavisnoj kulturi, jačanje kulturnih institucija i nastavak rada na boljoj dinamici između centra i periferije Zagreba. Potrebna je i bolja međusektorska suradnja (npr. kultura i obrazovanje), kao i sustavno ulaganje u prostore i kadrove – uz zadržavanje participativnog i transparentnog pristupa. Nadamo se da će se na otvaranju novih kulturnih institucija raditi udarnički, tu ponajprije mislimo na obnovu potresom oštećenih institucija i otvaranje dijela prostora kojima upravlja nova, po nama važna i vrlo dinamična ustanova Novi prostori kulture. Najveća očekivanja imamo uz otvaranje natječaja za izvođača radova u prostoru u Draškovićevoj 31, kojim ćemo programski upravljati u suradnji s Novim prostorima kulture.
