Politika
Izvjesno je da dolazi generacija novog tipa političarki, vjesnice kojih su bile Mirela Holy i Rada Borić. Zasjekom u pravila maskuline političke igre i njezinih manipulacija, one otvaraju prostor dekontaminaciji i imaginaciji mogućeg.
Aleksandar Gubaš, jedan od osnivača beogradskeg Fan kluba protesta i Arhiva javnih skupova govori o procjenama broja prosvjednika na subotnjem opozicijskom skupu u Zagrebu.
Dokazano je da je ljude moguće okupiti i bez lažne političke inkluzije usmjerene prema desnici i prosvjedovanja s dozom suvišnog nacionalističkog patosa i Škorinih budnica.
Lino Veljak, potpredsjednik udruge Protagora, komentira sporazum između Vlade i Grada Zagreba o rekonstrukciji stadiona u Maksimiru i gradnji ili rekonstrukciji deset crkava na zagrebačkom području.
Katarina Peović, povodom objave knjige „Spontana ideologija svakodnevnih pojmova“: „Svi znamo u svojoj okolini za nekog bogataša, za kojeg cijela zajednica zna da imovinu nije baš stekao na pošten način.”
U čemu je razlika, ako Europa „rusku omču oko vrata“ zamijeni američkom koja nije ništa pouzdanija od ruske, neusporedivo je skuplja i guši brže/jače!?
Plenkovićeva prepotencija i licemjerje nemaju granice, bilo da je riječ o Milanovićevim „proruskim“ izjavama ili kad je posrijedi tzv. prava strana povijesti u ratu protiv Ruske Federacije.
Može li Branko „crna torba“ Bačić promijeniti iz temelja sustav koji dokazano ne funkcionira ne samo u obnovi nakon potresa, nego praktično ni u čemu razvojno i životnostandardno bitnom? Ma dajte – najte!
Čista je populistička floskula HDZ-a i Plenkovića da će se prenapuhane cijene svega i svačega ne samo vratiti na stanje 31. prosinca 2022., već da će i padati pod udarom inspekcijskog nadzora. Neće.
Kako i komu vjerovati, za što se uhvatiti u hrvatskoj vanjskoj politici, gdje premijer i predsjednik naočigled svijeta skaču jedan drugomu u usta i psuju si najbližu rodbinu?
Koliko se moglo zaključiti iz izjava viđenijih i manje viđenih ljudi iz političke oporbe – mora da je jako, jako vruće na tajnom tržištu nemoralnih zastupničkih ruku kad je obučavanje ukrajinske vojske u pitanju.
Smije li ukrajinska vojska prijeći državnu granicu Republike Hrvatske i borbeno se obučavati na njezinom teritoriju, ako takvo što izričito zabranjuje njezin ustav?
Ironičan eho vica o škrtom, siromašnom ili samo „poduzetnom“ Dalmatincu i njegovu tovaru najprecizniji je komentar Plenkovićevih samohvalnih óda s vladine sjednice o državnom proračunu.
Dušica Radojčić: Želja gradonačelnika Filipa Zoričića da odluke donosi bez uplitanja građana nije bila jedini razlog njegove izdajničke uloge u referendumskoj kampanji za Lungomare.
Ako Andrej Plenković želi i dalje zidati evropsku karijeru instalirajući ukrajinski rat u Hrvatskoj, dužan je prethodno izboksati suglasnost predsjednika Repulike, političke oporbe i većine građana.
U kapitalizmu su efikasni oni akteri koji su sposobni da inoviraju. U tom pogledu decentralizirana struktura političkih vlasti je najbolja.
Predsjednik Tuđman jrekao je još 1991. godine: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!” I evo nas – slobodni, suvereni, s vlašću koju sami biramo, s lopovima, ulizicama, nesposobnima.
Radnička fronta: Vice Batarelo i Željka Markić samo su redovne babaroge, a pravi je problem nedostupnog pobačaja privatizacija zdravstva.
Darinko Dumbović je držao glavu iznad vode Plenkovićevoj tzv. stabilnoj većini u Saboru, pa ga tada nije bilo uputno inkomodirati u namještanju milijunskih poslova tvrtci svoga sina.
Tko o čemu, politikantski papagaji o zapadnim tzv. sankcijama Rusiji kao medikamentu za „ničim izazvan“ rat u Ukrajini. A opaka zbilja nije vic o liku koji je učio magarca gladovat i tek što ga je naučio – mágo je ispustio dušu.