Ukrajina
Hrvatska se sprema za vojnu: Nikad se neće saznati koliko će djece HDZ-ovih (naj)vidljivijih politikanata dobiti ratni raspored među 10.000 prvopozivaca.
Dok naši mainstream mediji u izvještavanju o ratu uglavnom slijede kurs zacrtan u zapadnim centralama, a organizacije civilnog društva proistekle…
U čemu je razlika, ako Europa „rusku omču oko vrata“ zamijeni američkom koja nije ništa pouzdanija od ruske, neusporedivo je skuplja i guši brže/jače!?
„Bili smo kolonizirani i oprostili smo bivšim kolonizatorima. Sada oni traže da budemo neprijatelji Rusije, koja nas nikada nije kolonizirala. Njihovi neprijatelji su njihovi neprijatelji. Naši prijatelji su naši prijatelji.”
Najsistematičniji pokušaj Rusije da pregovara o novom evropskom sigurnosnom poretku došao je tokom privremenog predsjednikovanja Dmitrija Medvedeva od 2008. do 2012.
Kremaljski režim nije pao unutarnjim „događanjem ruskog naroda“ ili pak „pobunom oligarha“, Putin nije umro od „smrtonosne bolesti“, u Rusiji nisu zavladale nestašice hrane.
Godina dana nam je trebala da se pripremimo za izlazak na ulice, da na godišnjicu brutalnog napada Ruske Federacije na Ukrajinu kažemo: Ne ratu! Zaustavite rat! Sjednite za pregovarački stol.
Nenasilje valja biti mislivo, jer znači dekonstrukciju paradigme normalnosti nasilja u smjeru “novog humanizma“, ustrajavanje na “etici vrline“ i feminističku mogućnost.
Putin je krenuo u rat uvjeren da Rusija može izdržati sve sankcije koje bismo mogli uvesti – i do sada se to pokazalo kao točno.
Humanitarno prije svega, a onda i politički najvažnija vijest: Bijela kuća je zbog katastrofalnih posljedica potresa u Siriji odlučila privremeno ukinuti američke sankcije.
Pitanje Krima predstavlja najveću prijetnju nuklearne katastrofe s kojom se čovječanstvo ikada suočilo. Za ukrajinsku vladu, ponovno zauzimanje Krima značilo bi potpuni poraz ruske agresije.
Iako je bila zaljubljena u američku kulturu i svakako pristalica zapadnih demokracija, mislim da ne bi odšutjela sveopću militarizaciju i novu trku u naoružanju koja nam se upravo odvija pred očima.
U godinu dana neprekidnog ubijanja i razaranja u Ukrajini broj mrtvih i ranjenih galopira prema pola milijuna, raseljenih/iseljenih cca 10 milijuna.
U našem je interesu da ovaj rat privedemo kraju. Umjesto da to radimo dramatičnom eskalacijom rata, našu vojnu pomoć moramo udružiti sa stvarnim koracima prema mirovnom rješenju u Ukrajini.
Plenkovićeva prepotencija i licemjerje nemaju granice, bilo da je riječ o Milanovićevim „proruskim“ izjavama ili kad je posrijedi tzv. prava strana povijesti u ratu protiv Ruske Federacije.
Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je u 2022. godini najveću izbjegličku krizu od Drugog svjetskog rata, a ksenofobni glasovi o opasnosti od destabilizacije europskih država odjednom su stavljeni po strani.
Čista je populistička floskula HDZ-a i Plenkovića da će se prenapuhane cijene svega i svačega ne samo vratiti na stanje 31. prosinca 2022., već da će i padati pod udarom inspekcijskog nadzora. Neće.
Moskva se djelomično oporavila od svojih vojnih neuspjeha, a napad na Ukrajinu pretvorio se u takmičenje u kojemu će bilo kakva dobit bilo koje strane biti postignuta uz visoku cijenu.
Kako i komu vjerovati, za što se uhvatiti u hrvatskoj vanjskoj politici, gdje premijer i predsjednik naočigled svijeta skaču jedan drugomu u usta i psuju si najbližu rodbinu?
Jens Stoltenberg: „Ako stvari krenu po zlu, mogle bi poći užasno po zlu! Radimo svaki dan kako bismo to izbjegli.“