Ljudska prava

Dokaže li se  da je Hrvatska trošila europski novac namijenjen nadzoru granice nezakonito, može doći do suspenzije plaćanja, novčanih kazni ili zahtjeva za povrat tog novca. To lijepo zvuči, ali je nerealno i licemjerno.

Iako je Yazdan Fayyaz u Hrvatskoj ostvario pravo na azil i školovanje, teško će se zaposliti u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Uvjet za to je hrvatsko državljanstvo koje Yazdan nema.

Obilježavajući 22. rujna, Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, riječ prepuštamo istaknutim aktivistkinjama i predstavnicama udruga za ženska ljudska prava.

Consuella Gigante, majka iz Rijeke: “Od strane Centra u Rijeci, dobila sam, od samog starta, krajnje nekorektan, tendenciozan, neprofesionalan i potpuno neobjektivan i pristran pristup.”

Objavljujemo članak Nataše Škrbić, sociologinje s magisterijem iz javne uprave Sveučilišta Syracuse, New York, o tzv. otuđenju od roditelja u svjetskom kontekstu.

Maja Grubišić, urednica portala Phralipen: Genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu kulminacija je dotadašnjih netrpeljivih odnosa. Formiranju fašističkih logora i odvođenju u zatočeništvo prethodilo je isticanje povijesnog stereotipa o Romima.

“Kada menstruacija postane menstruacija, a ne ‘dobila sam’ ili ‘stvari’, krenut ćemo u pravom smjeru. Možemo razgovarati, promišljati, kao društvo odgajati djevojčice i dječake da je to prirodno, da je normalno krvariti i da je to najčešće znak da je žena zdrava, ništa manje i ništa više”, kaže Marinella Matejčić iz riječke udruge PaRiter koja provodi istraživanje o menstrualnom siromaštvu.

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i njezina ravnateljica Gordana Buljan Flander, putem odvjetnice Suzane Horvat, dostavile su H-Alteru zahtjev za ispravak “netočnih i nepotpunih informacija” u članku Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (6)

U ovom tekstu odgovaram na pristigle reakcije i demantije na prethodne tekstove te otkrivam nove detalje istraživanja. U ovom serijalu riječ je o kritici konkretnih stručnjaka i konkretne teorije koja je odavno dovedena u pitanje na svjetskoj razini, a ne o diskreditiranju cijelog psihosocijalnog sustava zaštite djece i obitelji.

Posredstvom odvjetnice Suzane Horvat, Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i njezina ravnateljica Gordana Buljan Flander zatražile su objavu niza ispravaka “netočnih i nepotpunih informacija” iznesenih u H-Alterovu serijalu.

Mirjana Kučer, supotpisnica apela Ženske mreže Hrvatske: Mirovna misija u Afganistanu je propala jer je očito pogrešno vođena. Za to postoji politička odgovornost. Pitanje je samo tko će je zatražiti i je li vraćanjem vlasti talibanima takva pogrešna politika došla na naplatu u potpunosti, ili dijelom.

Intersekcionalnost povezuje kategorije poput rase, klase, vjere, spola, roda i mnoge druge te analizira njihove preklapajuće odnose. “Primjer intersekcionalnosti bila bi žena islamske vjeroispovijesti kojoj se zabranjuje nošenje marame tijekom radnog vremena, kaže pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter za H-Alter.

Damjan Janujušević, predsjednik Udruge za samozastupanje: Kada je situacija kulminirala s pandemijom, svakodnevno smo imali priopćenja stožera s vrlo autoritativno izdanim naredbama o tome što raditi i kako se ponašati da bismo zaštitili svoje i zdravlje drugih ljudi. Za kršenja tih uputa ponekad su propisivane i značajne financijske sankcije. Te informacije o mjerama i načinu na koji se treba postupati službeno nikad nisu objavljivane u lako razumljivom obliku.

Kako su Ured UNICEF-a u Hrvatskoj i Marina Ajduković, redovita profesorica na Studiju za socijalni rad sudjelovali u uvođenju doktrine “otuđenja od roditelja” u centre za socijalnu skrb? Kakva je uloga u svemu tome nadležnog Ministarstva? Postaje li Hrvatska tvornica “otuđene djece”? Što s praktičarima “otuđenja” radi sutkinja Vrhovnog suda RH Renata Šantek? Zašto za sluškinjine priče hrvatskih Lauri ne bismo znali da se nije pojavila Inicijativa #spasime?

Hrvatske Laure o onome što zbog “otuđenja” proživljavaju unutar sustava za zaštitu djece i obitelji pišu svima – od Predsjednika RH do Državnog odvjetništva RH. Zašto im nitko ne odgovara? Kako je 2005. zaustavljena “afera pravobraniteljica” u koju je bila uključena predsjednica Udruge Hrabri telefon G. Buljan Flander i pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko? Što je danas s djecom i roditeljima iz tog zataškanog slučaja?

Što nam prešućuju domaći praktičari “otuđenja od roditelja”? Tko je Richard Gardner koji je prvi osmislio “sindrom otuđenja od roditelja”? Kakva je manipulativna moć “otuđenja”? Zašto se i Svjetska zdravstvena organizacija i Europska asocijacija za psihoterapiju protive uvođenju “otuđenja od roditelja” u javnozdravstvenu dijagnostiku? Kako je moguće primjenjivati doktrinu koja se temelji na subjektivnom mišljenju stručnjaka?

Kako je Hrvatska postala vodeća europska država u provođenju “otuđenja od roditelja”? Što je to Europsko udruženje praktičara otuđenja od roditelja (EAPAP) – udruga ili obmana? Zašto je Poliklinika platila pola milijuna kuna za webinar EAPAP-a? Tko su Karen i Nick Woodall, vlasnici privatne Klinike za razdvojene obitelji u Londonu?

Hrvatske Romkinje i Romi su početkom ovoga tjedna po prvi put organizirali prosvjed. Održali su ga ispred češke ambasade u Zagrebu povodom smrti Stanislava Tomaša češkog Roma kojeg je usmrtila tamošnja policija. Slučaj podsjeća na onaj Georgea Floyda u SAD-u.

“Otuđenje od roditelja” nije službeno priznat psihopatološki sindrom, nije priznat ni kao bolest ni kao dijagnoza u službenoj međunarodnoj klasifikaciji sustava bolesti, nema ga u važećem izdanju Međunarodne klasifikacije bolesti. U Hrvatskoj, primjenjuju ga javne ustanove u koje, po sili zakona, moraju ući roditelji s djecom kada se ne mogu dogovoriti oko skrbništva. Posljedice primjene “otuđenja” u hrvatskom sustavu za zaštitu djece i obitelji su autentične sluškinjine priče.

“Ja ne mogu sam popiti čašu vode niti leći u krevet, a imam asistenta samo četiri sata na dan što nije dovoljno”, kaže Davor Komar, dugogodišnji korisnik usluge osobne asistencije. Ova bitna socijalna usluga u Hrvatskoj se već 15 godina provodi isključivo kroz projekte udruga, posao je nesiguran, na pola radnog vremena, a plaća iznosi svega 2000 kuna. Dugoočekivani Zakon o osobnoj asistenciji je u izradi, a prema najavi voditeljice radne skupine Zvjezdane Bogdanović mogao bi biti gotov do kraja godine.