Na izmaku godine u kojoj je diktatura nad kulturom sjećanja postala očigledna većem dijelu mainstreama, donosimo retrospektivu događaja koji su obilježili fašizaciju javnog prostora.
Ohrabreni svježim izbornim uspjehom, nacionalsocijalisti su u odnosu na režim Weimarske republike izborili jednu od prvih pobjeda zabranom prikazivanja novog kinohita Na zapadu ništa novo, snimljenog prema Remarquevom istoimenom antiratnom romanu. Nakon upada stotinjak smeđekošuljaša tog prosinca 1930. u berlinsku kinodvoranu, Joseph Goebbels, budući Hitlerov šef propagande, likovao je zbog pobjede nacista koji su dokazali da mogu, ako kontroliraju ulicu, kontrolirati i vladine odluke.
“Koji fašizam u Hrvatskoj?”, još uvijek se pita premijer Andrej Plenković na usporedbe zbivanja u Hrvatskoj u godini na izmaku sa zbivanjima u međuratnoj Njemačkoj. Usporedbe, koje odbacuje i dio liberalnih komentatora nenaklonjenih premijeru, čak i ako zaista jesu deplasirane, isprovocirane su zabranjivanjem kulturnih manifestacija i uličnim nasiljem obojanim neofašističkim sentimentom, u većoj mjeri dopuštenim od strane represivnog sistema.
Prizor nasmiješenog ministarskog dvojca Nine Obuljen Koržinek i Davora Božinovića na premijeri legendarnog mjuzikla Cabaret u studenome ove godine utoliko je groteskniji ako na umu imamo da priča – široj publici najpoznatija posredstvom filmske verzije iz 1972. – dočarava atmosferu straha i nesigurnosti u vremenu rastuće bahatosti nacističke partije pred dolazak na vlast. Simbolički klimaks u kultnoj filmskoj adaptaciji doživljava nevinim pjevanjem pjesme Tomorrow Belongs to Me (Sutra pripada meni) mladića u uniformi nacističke omladine koja, kako pjesma odmiče, progresira u pjesmu nalik nacističkoj koračnici.
Niti jedna ulica, međutim, ne počinje nametati svoja pravila u vakuumu. Gotovo svi oblici prijetnji, zabrana, fizičkih napada, revizionizama, ustašizacije i fašizacije u javnom prostoru imaju svoje presedane i kontekste u kojima nastaju. Naivno je, dakako, ishodište im tražiti u zbivanjima oko Hipodroma ove godine.
Sjeća li se uopće itko kakav je „skandal“ obilježio prosinac prošle godine? Članice Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), naizgled su banalnim vješanjem kartonskih ukrasa na božićnu jelku na središnjem zagrebačkom trgom privukle na sebe posvemašnu hajku. Pa kako je to moguće? Na ukrasima su ispisale poruke na kojima su pozvale vlasti na prestanak relativizacije ratnih zločina i oduzimanja odlikovanja zločincima. Skandalozno! Prijetnje braniteljskih udruga, desničara na vlasti i u opoziciji, prijeteće poruke, fekalije u poštanskom sandučiću, fizičke prijetnje, mahanje deklaracijom o Domovinskom ratu… Ništa što već, barem u nekoj mjeri, nije viđeno i prije, ali će itekako udariti ritam 2025.
I gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem je od tog čina oprala ruke, smatrajući ga „neprikladnim“. Na izmaku godine u kojoj je diktatura nad kulturom sjećanja postala očigledna većem dijelu hrvatskog mainstreama, donosimo kratku retrospektivu tendencija koje su uvjetovale fašizaciji javnog prostora, s naglaskom na odgovore političke ljevice i civilnoga društva i pregled pisanja o temi na H-Alteru.
Siječanj
Smatrate li, kao i mnogi komentatori i analitičari pred sklapanje koalicije HDZ-a s Domovinskim pokretom, da je Andrej Plenković, sada već premijer od desetogodišnjeg staža o čijim autokratskim ambicijama kontinuirano pišemo, uspio primiriti tu stranku?
Iako djeluje pacificirano, raskoljen i namiren s nekoliko resora, DP – na čiji smo predizborni program pravovremeno upozoravali –barem je djelomično namirio ideološke apetite izbacivanjem srpskog političkog predstavništva iz vladajuće većine i radikalnim rezanjem financija tjedniku Novosti. Šira afirmacija njihovih vrijednosti u mainstreamu, rezultat je, između ostaloga, sudjelovanjem krajnje desnice u vladajućoj većini.
Bilo kako bilo, početkom godine smo dobili novog-starog predsjednika, nadmoćnom pobjedom Zorana Milanovića u drugom krugu izbora, nakon čega je isti nekako prestao biti glasan kritičar izvršne vlasti; bojkotirali trgovačke lance, dijeleći tako pučanstvo na potrošače i trgovce, a nikako siromašne, bogate, proletere i kapitaliste; zgražali se nad jezivim proustaškim ekscesom Torcide u Splitu…
Veljača
Puno se ove godine pričalo o klima uređajima na fasadama stambenih zgrada. Prijestupnike bi trebalo prijavljivati komunalnim redarima i prekršajno kažnjavati. Jeste li, međutim, primijetili još kakve nepravilnosti na pročeljima stambenih zgrada, čak i prije vrućeg „zabraniteljskog“ ljeta? Ako jeste, usudite se prijaviti!
„Adolf Hitler voli Dinamo”, „ubi Srbina“, nekoliko ustaških insignija i bezvremenski „za dom spremni“, bili su samo neki od napisa na fasadi zgrade u Ulici Ružmarinka, nedaleko od zagrebačkog Maksimira. O problemu smo, koliko nam je poznato, jedini opsežno pisali. Na pitanje naše novinarke, predsjednica Mjesnog odbora Ružmarinka odgovorila je da MO nema ovlasti, e da bi se nešto kasnije ipak ispostavilo da mjesni odbor i grad imaju nekakve ovlasti kad su u pitanju poruke mržnje na javnim površinama. Policija, Komunalno redarstvo i Dinamo nisu se očitovali.
Ali zato smo dobili prvo ovogodišnje zagrebačko ukazanje Marka Perkovića Thompsona, željenog gosta srebrnih rukometaša na dočeku na Trgu bana Jelačića, špekulacije o velikom hipodromskom koncertu i, konačno, popuštanje vladajuće zagrebačke koalicije pred lokalne izbore. Ne kažemo da im je takav legalistički potez, kakvim ga naziva gradonačelnik, doista osigurao novi mandat, ali zborno pjevanje u slavu Juri i Bobanu, sada znamo, na njihovo i naše zgražanje – jest.
Liberal Ivica Puljak pokazao je više antifašističkog prkosa usprotivivši se tužakanju kipara Kuzme Kovačića zbog dodavanja datuma Dan oslobođenja Splita od fašizma na njegov autorski štandarac na splitskoj Rivi. Među heroine s početka godine treba uvrstiti i Mirelu Priselac Remi koja je pozvala na bojkot nagrade Porin zbog sudjelovanja Thompsonove novog hita u kategoriji „hit godine“.
Ožujak
Biti u današnje doba protiv rata, istrebljenja, pa čak i genocida, znamo, i nije baš popularno. Da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno, također znademo. Da su represivne strukture krajnje selektivne prema odabiru onoga što će sankcionirati, imali smo već prilike saznati ove godine u ožujku, uhićenjem i prijavom protiv sveučilišnog profesora i prorektora riječkoga Sveučilišta, Gordana Jelinića, koji je novčano kažnjen zbog isticanja palestinske zastave na propalestinskom prosvjedu u ožujku.
A kad smo kod Rijeke i nepoželjnih, baš nekako u danima kad smo u medijima čitali kako je 101-godišnja partizanka Vjera Andrijić ispitana u DORH-u zbog navodnog svjedočenja zločinima nad hercegovačkim fratrima, na portalu smo najavili i izložbu Partizanke na riječkom Korzu u organizaciji Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke i Fotokluba Rijeka povodom Međunarodnog dana žena.
Izložba je, naravno, vandalizirana, o čemu je izvještavano, ali bez značajnijeg zgražanja ili javne osude. Možda ovaj čin vandalizma ne ulazi u horizonte desničarske packe nad kulturnim zbivanjima? Ili se možda žrtva partizanki ne ubraja u građansko poimanje emancipacije žena?
Kakogod, partizani su postali temom ne samo nametanjem od strane desnice, već i hit knjigom Bitka na Sutjesci – pakao u raju, rasprodanom u nekoliko izdanja, autora Šimuna Cimermana, s kojim smo razgovarali u ožujku, otprilike kad i s redateljem Igorom Bezinovićem čiji film Fiume o morte! govori (proto)fašističkoj okupaciji Rijeke nakon Prvog svjetskog rata.
Dok prvi autor piše o najvećoj i najznačajnijoj partizanskoj bici koja je, na nelagodu suvremenih hrvatskih nacionalista, odnijela na tisuće hrvatskih žrtava u borbi protiv nacifašizma, drugi u pravom trenutku progovara o avetima fašizma i militarizma. Pun pogodak.
Travanj
„Kakva je to tema? Koga briga!“, odgovorio je Plenković na pitanje novinarke zašto se Vlada nije očitovala na izvješće pučke pravobraniteljice za 2023. godinu i tako u šest riječi sažeo svoj pogled na eroziju ljudskih prava u Hrvatskoj.
A da se vratimo još malo na selektivnost represivnog sistema, sredinom travnja su uhićene aktivistice zbog protestiranja protiv izraelskog genocida nad Palestincima u Gazi, i to, zamislite, ispred ministarstva vanjskih poslova čiji se šef Grlić Radman nalazio s izraelskim kolegom, Gideonom Sa“arom, baš u vrijeme žestokog izraelskog bombardiranja Gaze tijekom ožujka.
Mnogi Gazu godinama zovu logorom na otvorenom, a kad smo kod logora, upravo krajem travnja obilježena osamdeseta godišnjica proboja jasenovačkih zatočenika, od kojih je samo dio preživio očajnički pokušaj bijega na samom kraju rata.
Jasenovačka tvornica smrti, valjda je svima sada jasno, postala je moneta za jeftino političko potkusurivanje i prebrojavanje leševa, na što smo više puta upozoravali, a na gradskim ulicama nekažnjeno se pjeva u čast jasenovačkim krvnicima.
Svibanj
Obilježavanje najvažnije ovogodišnje obljetnice, osamdesetogodišnjice pobjede nad fašizmom, u nas je prošlo u atmosferi nesigurnosti i povijesnog revizionizma.
Okrugla je obljetnica, izuzev akademije posvećenoj obljetnici dana pobjede nad fašizmom i dana oslobođenja Zagreba, na kojoj su osobno prisustvovali jedino predstavnici gradske vlasti, uglavnom izvezena na organizacije civilnog društva i antifašističke aktiviste, uz posvemašnju konformističku šutnju zagrebačkih kulturnih institucija. Sada već tradicionalni Trnjanski kresovi nisu se, razumije se, mogli odviti bez teške policijske zaštite.
Antifašizam je, takoreći, strpan u strogo kontrolirane torove.
Ljevica, a napose ona za političkim govornicama, nije uspjela nadglasati gromoglasnu šutnju vladajućih struktura, niti revizionističke glasove prema kojima su Zagreb i Hrvatska prije osamdeset godina ponovno okupirani.
Umjesto toga, dobili smo mlake reakcije. Plodove takvog podvlačenja pred revizionistima kolektivno ubiremo tijekom cijele ove godine.
Lipanj
Kukasti križevi i ustaške insignije u javnom prostoru već odavno nisu ekscesi, kao niti uništeni i devastirani antifašistički i spomenici stradalima za vrijeme fašističkog režima. Rijetki su bili slučajevi u kojima bi se u mainstreamu drznulo baviti ovim problemom. Početkom lipnja tako smo izvijestili o posljednjim slučajevima devastacije kamena spoticanja od kojih je gotovo desetina postala metom barbarskog uništavanja.
Dan antifašističke borbe ove je godine prošao još nezamjećeniji padanjem na ionako neradnu nedjelju. Dočekali smo ga uz vijest da nas premijer, makar simbolički, svrstava uz agresore, pozivajući napadnuti Iran na suzdržavanje od toga da bude bombardiran od strane Amerike.
U Brezovici nije bilo velikih faca, desničari su dobili medijski prostor da nastave zvati obljetnicu izmišljotinom. Zagreb, koji je u lipnju dobio novo-starog upravitelja, taj je dan obilježio, a kulturne institucije, uz minimalne iznimke, ponovno su se sakrile. Sve je nekako prošlo u atmosferi iščekivanja tog koncertnog megaspektakla na Hipodromu o kojemu smo napisali niz tekstova, o tome što znači za ovo društvo, njegove kritičare i ratobornu Europu. Stvar, međutim, samim koncertom, nije bila niti blizu gotova.
Srpanj
“Na kraju ću sve skupa pozdraviti sa ‘za dom spremni’“, zaključio je svoj saborski govor Miro Bulj, nekoliko dana nakon što je isto napravio zastupnik krajnje desničarske partije DOMiNO, bez ikakvih sankcija.
Predstavnici nominalno lijevih političkih stranaka u parlamentu, deklarativnim osudama i negodovanju unatoč, sudjelovanjem u parlamentu u kojemu je legitimiran fašistički pozdrav, zapravo ga pomažu legitimirati. Pokazali su, tako, odsustvo ikakve političke imaginacije da se pred ljetnu stanku protestno napuste saborske prostore i tako travestiju parlamentarne rasprave dovedu i na simboličkoj razini do granice apsurda.
“Are you gonna bark all day little doggie, or are you gonna bite?”, riječima lika kojega je u Tarantinovim Psima iz rezervoara utjelovio, u srpnju preminuli, Michael Madsen.
Protestiralo je puno aktera naše političke i civilnodruštvene scene protiv ove travestije, slala su se otvorena pisma i izlazilo s javnim akcijama čime je još jednom potvrđeno da je antifašizam gotovo pa potpuno izguran ka civilnom društvu, u pravilu bez ikakvog utjecaja na političke odluke.
S druge pak strane, Bella ciao i „smrt fašizmu“ s pozornice 73. pulskog filmskog festivala nekima su dali povoda da pomisle kako još ima šanse za antifašizam. Puno važnije, držimo, bilo je to što su se čuli kritički glasovi spram militarizacije i vojnog osposobljavanja, problemima o kojima smo na portalu često i dosljedno izvještavali i pisali. Govore su održali mahom članovi autorskih timova koji stoje iza festivalski nagrađenih filmova Fiume o morte! i Mirotvorac. Upravo će potonji postati metom zabrana tijekom ljeta.
Ipak, vojni kič je ponovno obilježio ljeto, vojnim mimohodom kojim je na samom kraju srpnja demonstrirana navodna vojna moć države.
Kolovoz
„Ubij ga … bacaj to u Savu … siluj ju“, čujemo glasove iz publike.
„Treba ih još jače“, čujemo ženski glas nakon što iz publike bljesne šaka prema glavi aktivista koji u rukama policajaca ne pružaju ama baš nikakav otpor.
„Bravo majstore, neka si ih“, čujemo drugi glas.
Snimke koje svjedoče ovakvoj reakciji publike na velikom vojnom mimohodu održanom u Zagrebu počele su se širiti prvim danom kolovoza. Neoprezan i opasan čin, istini za volju, poduzela je neformalna aktivistička inicijativa pod parolom Za život, ne za rat!, bacajući na sebe crvenu boju, a svoja tjelesa pred oklopnjake koju su na mimohodu prolazili Vukovarskom ulicom. Aktivisti su kažnjeni masnim novčanim kaznama, a ranije opisani incident je zaboravljen.
Cijela priča oko kratkotrajnog prekida slavnog mimohoda kao da je ostala u sjeni drugih ispada koji su obilježili kolovoz: prijetnjama na zgradama u kojima žive javne ličnosti, prekidima kulturnih festivala u Benkovcu, prijetnjama organizatorima drugih manifestacija…
Protestirale su tim povodom strukovne organizacije pisaca i novinara, pisala otvorena pisma adresirana vladajućima. Jedan od tih povoda, popratili smo kratkim komentarom i istaknuli da je nejasno zašto od vladajućih tražiti išta kad su upravo oni dio kontinuiteta kojega se zgražaju. Bez prosvjedne mobilizacije, međutim, ovakvi činovi solidarnosti ostaju bez efekta.
Rujan
Pod pritiskom su samootkazivni drugi kulturni festivali, a ne treba zaboraviti niti sramotne pozive na autocenzuru od strane pojedinih strukovnih organizacija. I dok su otvorena pisma i pozivanje na ustavne vrednote na zabilježene napade i dalje nastavile biti jedan od ključnih oblika protesta, festivali FALIŠ u Šibeniku i KaP u Korčuli su održani, prijetnjama unatoč, pokazavši da ustrajnosti i podvlačenje pred nasilnicima nije rješenje.
A ista estetika korištena na „zabraniteljskim“ prosvjedima, korištena je i na prosvjedu opskurne Inicijativa za Bolju Hrvatsku protiv “uvoza” stranih radnika. U javnim istupima i demantiju i prijetnji tužbom ovom portalu tvrdili su da nemaju veze s ustašizacijom i mržnjom prema strancima.
Tko onda ima, prosudite sami, ali kako je već poznato, u ostatku godine javnost je doznala za niz novih napada na strane radnike, nacionalne manjine i LGBTIQ zajednicu.
Zapažen je u rujnu ostao i govor pazinske gradonačelnice Suzane Jašić povodom 82. obljetnice Pazinskih odluka. Gradonačelnica iz redova Možemo! nije propustila spomen „nacionalne svijest istarskih Hrvata“, i priliku da istakne stav da „antifašizam nije ni »ljevičarenje« ni nekakvo jugoslavenstvo“, ponovno se pozivajući pritom na tu (ne)slavnu Tuđmanovu ustavnu preambulu i krećući se, dakle, prema našem sudu, uglavnom u dozvoljenim okvirima razgovora o antifašizmu.
Listopad
Možda i najsramotniji u valu sramotnih činova desio se održavanjem u saborskim prostorijama pseudoznanstvenog okruglog stola o Jasenovcu, a osuda ovoga puta nije ostala isključivo na civilnodruštvenim i antifašističkim udrugama.
Dvije je godina trajala akcija preimenovanja perifernih zagrebačkih ulica nazvanih po pojedincima koji su imali veze s endehazijskim režimom i ustaškom ideologijom, da bi u listopadu i ta trakavica konačno bila okončana.
Mjesecima zasigurno, a moguće i godinama prekasno, gradonačelnik Tomašević je odlučio posegnuti za gradskoj većini dostupnim alatima. Gradska je skupština donijela odredbu prema kojoj Thompsonu mogu zabraniti koncerte ako pjevač još jednom pozove na urlikanje fašističkog pozdrava. Da, ali tek nakon koncerta održanog 27. prosinca za koji je već potpisao ugovor.
Sigurni smo da gradonačelniku dobar dio birača ne bi zamjerio penalizaciju za raskid ugovora. Gradonačelnik to nije uradio, a zbog neodobravanja drugog koncerta, Thompson mu je s pozornice zahvalio najavom tužbe, prozivajući vlast komunjarskom sektom i pozivajući fanove na rušenje gradonačelnika na izvanrednim izborima.
Studeni
Navijačko-huliganskim akcijama, obilježenim neskrivenim neoustaškim sentimentom, prekidanjima kulturnih manifestacija srpske kulturne manjine u Splitu i Zagrebu, i opskurnim Torcidinim skupom na splitskoj Rivi, sve pod egidom povrede svetosti mjeseca u kojem se obilježava vukovarska tragedija, tek je krajem studenog suprotstavljena odlučnija prosvjedna akcija.
Antifašistička okupljanja u Zadru, Rijeci i Puli, sa središnjim i najvećim prosvjednim maršem u Zagrebu, na samom su kraju mjeseca pokazali okretnost inicijative Ujedinjeni protiv fašizma. Sve, ponovno, pod teškom policijskom zaštitom, što nije spriječilo napade kontraprosvjednika u Zadru i Rijeci.
Pokoja crvena zvijezda, anarhistički ili antimlitaristički natpis i rijetki natpisi podrške srpskoj manjini na ćirilici izazvali su osude i dijela navodnih simpatizera prosvjeda. Taktičko uzmicanje pred desnicom i „stvaranje antifašista po mjeri fašista“ česti je tip kritike kakav se pojavljuje na ovome portalu.
Prosinac
Mnogi su mediji posljednjih dana izvijestili o tome da Thompson i Bad Blue Boysi „nisu ostali dužni“ ili da su „poslali poruku“ zagrebačkom gradonačelniku. Tako su naši žurnalisti uglavnom izostavili predznak „fašističku“ ispred „poslali poruku“ pri pisanju o vješanju transparenta „Za dom spremni. Kaj ćemo sad, gradonačelniče?“. Isto vrijedi za poziv na smjenu gradonačelnika iz zagrebačke Arene zbog zabrane fašističkog pozdrava.
Jutro poslije koncerta, još uvijek mamurni od domoljubnog delirija, krajnji desničari su se okupili pred gradonačelnikovom zgradom, baš kao i mjesec dana ranije pred zgradom zastupnice Dalije Orešković.
“Ova operacija našeg dolaska je nazvana Auf Wiedersehn“, rekao je vođa A-HSP-a Dražen Keleminec.
Ostaje nada da hrvatska javnost neće zaboraviti odgovornost dobrog dijela medijske mašinerije i vladajuće garniture u pogledu pružanja platforme profašističkim tendencijama u osobito jezivoj 2025. godini.
„Pozivam sve mlađe ljude, pozivam sve ljude iz političkog i javnog života, sve hrvatske branitelje da učinu još jedan napor, da vama mladima pomognemo, da vi naša mladež, naši sokolovi, naša ljepota koju i večeras vidimo ovdje, naša uzdanica, da vi učinite Hrvatsku ponosnom i lijepom ko u snovima“, što bi ono rekao nekidan pjevač iz zagrebačke Arene, od riječi do riječi.
Ili, skraćeno:
„Sutra pripada meni!“
